Analiza riječke stručnjakinje: “Predizborno sučeljavanje – imamo to što imamo”

Analiza riječke stručnjakinje: “Predizborno sučeljavanje – imamo to što imamo”

Foto: PIXSELL

Kako je jučer predsjednički kandidat Zoran Milanović i sam rekao kod jednog od najvažnijih pitanja svake izborne kampanje u Hrvatskoj, vjerujem i onih za općinske načelnike, „Tuđman ili Tito“ – imamo to što imamo, nemamo bolje.

“Kao da je time opisao i jedino sučeljavanje jedanaestero predsjedničkih kandidata koje smo mogli pogledati u ovoj kampanji – što je tu je. Najveća opća zamjerka cijelom sučeljavanju je definitivno format zbog kojeg se emisija na trenutke s noge na nogu vukla do teške negledljivosti”, piše Ana-Marija Vizintin na portalu Pravaporuka.hr posvećenom govorništvu, komunikacijama i PR-u.

“No, i potpuno ignoriranje vremena u kojem živimo, trendova i zahtjeva biračkog tijela koje pokazuje sve ozbiljniji zamor klasičnim političkim ideologiziranjima u ovakvoj vrsti debata (što su neki kandidati prepoznali i ugradili u svoja obraćanja i na tome im svaka čast) učinilo je dosta po pitanju ubijanja predizborne tenzije koja je morala biti prisutna po prirodi stvari. Ako već napamet znamo svjetonazorski nacrt svakog od kandidata, a onda barem u ime poštovanja prema biračima novinarsko – produkcijska ekipa morala je zaigrati i na neku dodatnu, atraktivniju kartu od tih već do sivila izlizanih.

UPRAVO SE ČITA

Neki su kandidati na trenutke djelovali kao da im je i samima već puna kapa vrtnje u istim začaranim krugovima, dok su neki rezignirano i odbili odgovoriti na pitanja za koje već i ptice na grani znaju odgovore i na tome im, zaista, hvala.

KOMUNIKACIJSKA (NE)PRIPEMLJENOST UČINILA JE SVOJE

Ukupnom dojmu su uvelike pomogli i komunikacijski nespremni kandidati kojih je bilo u najvećoj mjeri i koji nisu prepoznali da nijanse čine razliku i da je – da – moguće kroz jednu emisiju stvoriti dojmove, zakucati golove pa čak i oprati sa sebe nelagodu i sramotu koja dva, tri dana ruši internet lelujavim izjavama o plaći od 8.000 eura. Kolinda Grabar – Kitarović očito je pokazala što znači komunikacijska priprema, koje benefite donosi i koliko je moguće u samo dva dana napraviti po tom pitanju.

Ona je kapitalizirala gotovo svaku sekundu jučerašnjeg nastupa pred svojim biračkim tijelom. Nevjerojatno je da se radi o osobi koja je najozbiljnije srozala nivo svojih nastupa u zadnjih nekoliko mjeseci te u dva dana zbrojila glavu, uhvatila se posla i u jučerašnjoj emisiji nakon početnih 15-ak minuta probijanja leda apsolutno bila jedna od dvoje kandidata koji su ponudili najviše, koji su iskoristili najviše i koji su pokazali – kako se to radi. Bila je svoja, fokusirana, izražajno uravnotežena, spontana u neverbalnoj komunikaciji i gestama gdje je odlično ubacivala i osmjehivanje tijekom govorenja i pri čemu je pokazala da se govornikom ne rađa, već postaje pripremama i vježbom.

Identična se analiza odnosi i na Zorana Milanovića, bivšeg premijera čiji su javni nastupi doživjeli procvat još pri kraju njegovog premijerskog mandata i dugoročno ga znatno bolje pozicionirali na političkoj sceni Hrvatske. Kao svojevrsni povratnik nakon zapaženog gubitka na zadnjim parlamentarnim izborima, Milanović je ponudio nastup baš kao da i nije povratnik, kao da je cijelo vrijeme u treningu i kao da zna točno što radi. I znao je. Uspješno je koketirao s improvizacijama vlastitog potpisa dok je istovremeno komunicirao svoje poruke s poštovanjem koje je zahvaćalo u tom trenutku sve gledatelje HRT-a, pa čak i one iz dijaspore, iz Prnjavora. Milanović je postao govornik koji je naučio kako regulirati govorničke, ali i spretno ispravljati političke nedostatke te njima dalje upravljati. Govor o Bosni i Hercegovini koji je prao prnjavorsku gorčinu ili i inače prisutne Milanovićeve dozirane isprike za neke nepopularne političke trenutke, ili, pak, njegove šale kada desne kandidate na svoj, autentičan način upozorava da im on sad tamo brani Tuđmana pokazale su da Milanović drži do javnih nastupa, da se za njih priprema i da shvaća kako komunikacijske ili iskomunicirane nedostatke pretvoriti u prednost”, piše Ana-Marija Vizintin na portalu Pravaporuka.hr.

“Među prvom trojicom kandidata prema anketama nalazi se i Miroslav Škoro. I tu imamo minus u nastupu koji ne prati poziciju anketa. Kod njega je odmah, nakon solidno poentirajućeg početka u odnosu na ključne poruke njegove kampanje ipak bio vidljiv komunikacijski pad. Iako je njegov nastup mogao značiti i svjesno izuzimanje iz debate s ciljem očuvanja stečenih prednosti, to se tako ne bi smjelo raditi. Izuzeti se je jedna stvar, međutim komunikacijski opasti do razine neprepoznatljivosti u vrhuncu kampanje za predsjedničke izbore na jednom jedinom sučeljavanju pred cijelom nacijom je nešto sasvim drugo. Gledatelji, pa i njegovi birači uostalom, naprosto su zaslužili više komunikacijske atrakcije od jednog tako visoko pozicioniranog kandidata, a pogotovo s obzirom na imidž koji je Škoro gradio unatrag nekoliko mjeseci. Nikakvo izuzimanje tu ne može biti opravdanje za jednu od lošijih priprema, za pomalo pa i apstraktnu artikulaciju u većini pitanja i osjećaj da se kandidat za predsjednika nije snašao u mjeri u kojoj se to od njega očekivalo. Ne radi se, pritom, uopće o sadržaju koji je bio očekivan, koji je već ranije uspješno zahvatio njegove birače i podigao ga na nivo na kojem se nalazi, već se radi o ukupnom dojmu koji je morao biti jači, morao biti da tako kažemo – predsjedničkiji i jasniji, nikako umjeren, da ne kažemo i ispod mjere.

No, zato je iznenađujuće čvrsta, jasna, koncizna, dosljedna, autentična i direktna bila kandidatkinja Katarina Peović. Unatoč potpuno fulanom imageu predvodnice nekakvog komičnog pokreta otpora koji bi po dojmu mogao konkurirati eventualno kao dopuna u seriji „Allo allo“ i unatoč retorici te porukama imaginarne Titove glasnogovornice dometa sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, Peović je itekako uspjela nadomjestiti te pomalo i groteskne nedostatke i zaplijeniti pažnju drugim komunikacijskim elementima. Njezina je priprema iznjedrila zapažen nastup na koji bi se u tehničkom smislu mogli ugledati svi oni kandidati koji komunikacijske pripreme za izlazak pred javnost još ne doživljavaju dovoljno ozbiljno i dovoljno kvalificirajuće, a oni to jesu.

Postali.

Negdje u međuvremenu bavljenja Titovim zaostacima, Tuđmanovim inicijacijama i metodama seksualne zaštite u 21. stoljeću.

No, rijetki to shvaćaju i zbog toga gube. Peović je svoja obraćanja odradila jako dobro. Osobno, mene je zaista iskreno nasmijavalo koliko je uporno ona govornim i negovornim elementima dosljedno komunicirala lijevu radikalizaciju, no ona je to radila jako, jako dobro i najvažnije – zapaženo.

KOMUNIKACIJSKA STRATEGIJA „AKO PROĐE PROĐE“ NI POD TOČKOM RAZNO

Na trenutke, ovo je sučeljavanje djelovalo kao i nekakav eksperimentalno – umjetnički stand up neke gostujuće glumačke trupe u kojoj je svaki kandidat pružio manje od očekivanog, no dao dovoljno da se može provesti kakva takva karakterizacija likova. Nedjeljko Babić – pjesnik i poeta sučeljavanja, teoretičar relativizacije svega ponuđenog, koji je kroz sva pitanja prošao s puno riječi, malo ključnih poruka i unutarnjim patosom koji nažalost nije pratio njegov sadržaj ostavio je dojam onih likova koji rade po „app“ formuli – pa ako prođe – prođe. Ma nije prošlo, i to je to. Ne može se baš tako ležerno za predsjednika jedne zemlje.

Dalija Orešković kandidatkinja je s komunikacijskim potencijalom koji jučer nije došao do izražaja na način na koji je možda mogao. Prvenstveno jer u svemu treba imati mjeru i stil. Zahvalno smišljena forma napada na predsjednicu dok je gleda u oči i poneka opća teza o narodu koji je ta ista predsjednica zeznula, ostala je u sjeni komplicirano izrečenih poruka za čije raspetljavanje treba i nekoliko ruku. Oreškovićeva bi trebala poraditi na jednostavnosti. S obzirom na to da je pravnica nije čudno da su joj upravno – birokratske fraze stalno pod jezikom, no tim se više mogla potruditi da ih jednostavno rečeno – popularizira. Upravo u tome je Katarina „the nabrijana“ bila kudikamo bolja.

UPOZORBA JE BILA UPOZORAVAJUĆA

Anto Đapić sa svojom demode, ovelikom kravatom koja je djelovala čak i ofrlje, također definitivno nije odgovorio na komunikacijski izazov današnjice, a to je svježina nastupa koja je izostala kao mjesec za vrijeme potpune pomrčine.

Baš kao kakav akademik na nekoj vojno – povijesnoj katedri za svoj je postotak birača ponudio očekivane pojmove kao što su vječne devedesete, oružane snage, vojska, sloboda, državnost, kojima je on doduše davao sukus svojih političkih opredjeljenja, ali nije parirao stilom, nije se uspio nametnuti kao što su to uspjeli isto tako – političari sa stažom Grabar – Kitarović i Milanović. Razlog tome je što Đapić svoje političko iskustvo nije provukao kroz adekvatne komunikacijske alate. Jezikom društvenih mreža rečeno – nije koristio filtere, a oni su imperativ za sve ljude, osim za one tvrdoglave pobornike starih vremena kojih, eto, naprosto više nema. U trenutku kada je Đapić izrekao da je njegova kandidatura „upozorba“ na nelogičnosti u državi moj mozak je istu itekako primio i nekako se spontano isključivao kod njegovih daljnjih obraćanja.

(Zbilja, jeli Đapić rekao nešto novo ili na novi način u odnosu na ikad?) Da se razumijemo, ovo nije dobna diskriminacija nego naprosto upadljiva činjenica koja je jučer svaku potencijalnu priliku Đapiću pretvorila u monotono, da se popularno izrazim, tamburanje po jednom te istom.

HVALA TI DARIO!

Kandidat Mislav Kolakušić imao je sjajnih, ali i sjajno katastrofalnih trenutaka. Ma ne možeš doći na jedino sučeljavanje koje imaš na raspolaganju i iz sebe u prvih 30 sekundi, inače najvažnijih sekundi za stvaranje temeljnih dojmova, izvući ekstremno ljutitog oca koji se odmah, u glavu referira na inteligenciju birača o kojima ti ovisi kampanja.

Skroz bi druga priča bila da je Kolakušić to izjavio u nekom manje formalnom formatu nego što je to jedino sučeljavanje pred cijelom nacijom i to na način od kojeg se lagano zaledila krv u žilama: njegova oštrina, intonacija i pogled koji je graničio s prijetećim nisu bili dobar izbor za sam početak. Kolakušić je, zato, tijekom emisije imao dobrih momenata i on bi na valu platforme ideološke neutralnosti za sve građane imao sigurno puno bolji odjek da se ranije u kampanji znatnije približio vodećima na ljestvici. Tu je, zatim, i kandidat Dejan Kovač koji je, kao i Kolakušić, imao dobrih trenutaka, no oni su bili dovoljno neupadljivi i nisu ga izbacili kvalitativno bitnije prema nastupu koji bi bio za baš čvrsti plus. Djelovao je nenamješteno i autentično, što je super, znao je kada je njegovo vrijeme za poentiranje, no bili su to rijetki petci i prvenstveno zbog te neujednačenosti nije ni mogao ostvariti bolji rezultat.

Što se tiče Ivana Pernara, način na koji je bez ustručavanja, mrtav – hladan pozvao birače Ivana Vilibora Sinčića da glasaju za njega s razlikom da ih on neće izdati, vrijedan je spomena. No, od Pernara se već po defaultu očekivalo više. Pokušavši se prikazati ozbiljnim budućim državnikom poprilično je izgubio na svojoj autentičnosti, a time i na cjelokupnom nastupu koji je, barem on, mogao znati puno bolje iskoristiti.

I konačno tu je i bolno satiričan „gazda“ jučerašnjeg sučeljavanja Dario Juričan kojem, bez obzira na možda nedovoljan broj pošalica, nitko ne može ništa zamjeriti. Njegovo je prisustvo u HRT-ovom studiju jučer poslužilo kao fantastična kulisa zbog koje je ta takozvana debata u stalnom dosadnjikavom nastajanju, istovremeno i dobivala i gubila svaki svoj smisao. Njemu možemo samo reći – hvala ti Dario na elementima iskrenog smijeha i prave zabave.

ZAKLJUČAK

Jučerašnje je sučeljavanje pokazalo da hrvatski političari sve više razmišljaju, a ako ne – morali bi, o svojim javnim nastupima. Oni su tu da plijene pažnju, da nadjačaju sadržaj konkurenata, a da bi se to i postiglo – na tome treba raditi. Neki manje, a neki znatno više. Njihove poruke traže novi celofan, nove podupiruće elemente u izražavanju tih poruka i nove perspektive.

Teze hrvatskih političara, pokazalo je sučeljavanje, vrište za govornicima koji će ih znati plasirati na pravi način. Naprosto, trendovi čine svoje u svim segmentima naših života pa tako i u politici gdje je komunikacijska spremnost pod povećalom i svaki neoprez ili pogreška na tom području skupo košta, no svaka se, isto tako, može i značajno ispraviti.

Upravo su takvo promišljanje o komunikaciji jučer uspješno demonstrirali Zoran Milanović i Kolinda Grabar – Kitarović. On je kontrolirao svoje nedostatke, isticao prednosti, a ona je u ta dva i pol sata uspjela komunikacijski ipak nadići samu sebe i gafove koji su obilježili nekoliko mjeseci uzastopnog saplitanja o vlastite komunikacijske greške”, piše Ana-Marija Vizintin na portalu Pravaporuka.hr

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.

Komentari