“Eto, jučer je preminuo gospodin u sedamdeset i prvoj. Taj podatak bi trebao utješiti nekoliko milijuna Hrvatica i Hrvata koji su daleko od te brojke. Što s nama koji smo tu negdje?”, piše Vedrana Rudan
Vedrana Rudan, riječka spisateljica, satiričarka i kroničarka, u svom posljednjem blogu na rudan.info osvrnula se na javno proklamiranu i od mnogih prihvaćenu tezu kako “korona nije tako veliki problem, od nje umiru samo starci!.
“Živa sam, stara sam i još uvijek imam i snove i planove. Nemojte mi pod nos gurati moju smrtnost kao da vaše nema“, odgovara Vedrana u svome tekstu pod naslovom “Kako ubijati starce bez tisuću zašto?”.
Njezin blog prenosimo u cijelosti:
“KAKO UBIJATI STARCE BEZ TISUĆU ZAŠTO?
Sjećam se, nimalo mutno, da sam nekad bila mlada i da sam bila sigurna da će se sve na ovome svijetu promijeniti, nestati, osim moje mladosti. Nikad moja bedra neće biti opuštena ni prošarana tamno plavim kapilarama, usne mi se neće stanjiti i objesiti, sise će mi dovijeka gledati u nebo.
S vremenom, ne ide to preko noći, ali ti se čini da ide, vidiš da ništa nije kako je bilo. Sise gledaju u cipele koje te žuljaju iako nosiš dva broja veće nego pred pedeset godina. Stalno se pitaš zašto te bole koljena i ne prihvaćaš odgovor da je to stoga jer te noge nose preko sedamdeset godina. To je od „kičme“.
Srce koje kuca u neritmu nije znak starosti, tata mi je s tim imao problema. Pjege na rukama su posljedica sunčanja, nabrekle, plave žile su iskočile jer je vruće, toplo, hladno, prohladno. Lice se spustilo i pretvorilo u podbradak jer spavaš na previsokom jastuku, oči te peku jer previše buljiš u kompjuter, ambrozija cvate, sve cvate ili sve vene. Ne, nisi stara, ni tvoji vršnjaci nisu stari, svi smo mi samo „zreli“i „iskusni“. Neki igraju tenis.
Otputovat ću u Varšavu, Beograd, Brno, Prag, Trst, korona će se uskoro izgubiti, pišem novu knjigu, jučer sam dobila krasne srebrne naušnice, bila sam kod frizera, pramenovi su mi skinuli trideset godina. To mi je rekla susjeda koja hoda uz pomoć štapa, ima četrdeset i tri godine.
A onda baciš oko na televiziju pa čuješ kako neki stožeraši umiruju ljude. Ne, korona nije opasna kako vam se čini, ne, ona ne ubija ni djecu ni mlade, ubija samo „vremešne“.
Eto, jučer je preminuo gospodin u sedamdeset i prvoj. Taj podatak bi trebao utješiti nekoliko milijuna Hrvatica i Hrvata koji su daleko od te brojke. Što s nama koji smo tu negdje? Ne bi li trebalo prema nama imati bar malo milosti kad se već ne pokazuje nimalo poštovanja?
Ako ćemo pravo, smrt je nepredvidiva, a stožeraši i stožerašica meni ne djeluju ni mlado ni zdravo ni „neranjivo“. Naprotiv, djeluju umorno, lica su im siva, dečki su debeli, gospođa izgleda kao da joj zadnja ura bije. Tko će prije? Mi u sedamdesetoj nosimo maske, držimo se na distanci, ne ulazimo u dućane jer nemamo love, ni u javni prijevoz jer ne znamo kamo da odemo. Jedemo malo jer većina od nas ima mirovinu oko 2400 kuna. Jedini nam je stres gledanje faca stožeraša i stožerašice i spoznaja da su nesposobni, neorganizirani i da ne znaju tko im glavu nosi.
Njihove bolesne teze kako su barovi gdje se skupljaju mladi rasadišta korone, a mise jedine koronafri zone u Hrvatskoj, kosu na glavi dižu i mojim ćelavim vršnjacima. Znam da govorim u gluhe uši i da je sve popularnije slijediti „švedski model“ prema kome je svaki mrtvi starac ili starica korak u bolju budućnost moderne zemlje.
Treba reći da ovakav „švedski model“ nije u Švedskoj u igri od jučer. U Švedskoj se starci preziru, smještaju u geta, njihove mirovine nikome od starih ljudi ne omogućavaju preživljavanje. „Švedski model“ je fašizam. Očisti zemlju od nemoćnih, od onih koje više ne možeš derati. Hitler je bio puno plemenitiji od onog švedskog epidemiologa, ne želim mu spominjati ime, jer svoje čišćenje nije skrivao. Za vrijeme nacizma sve je bilo jasno. Meta su bili Cigani, Židovi, nemoćni, „drugačiji“.
Živimo u vremenu u kojoj svaka zemlja ima svoje hitlere. Neki su u hlačama, neki nose suknje, svi tihim glasom javljaju „zdravima“ i „mladima“ da se korona dešava samo onima koji više nikome ne trebaju.
Živa sam, stara sam i još uvijek imam i snove i planove. Nemojte mi pod nos gurati moju smrtnost kao da vaše nema. Budite milostivi, prepustite nas sudbini. Ubijte nas tako da umremo bez stresa.
Gospodo, sve češće čujemo kako ste visoko nekvalificirani. Kad je tako, a jest tako jer pojma nemate o čemu govorite, budite bar pristojni. Ili ste previše stari pa se ne sjećate što su vam mama i tata govorili o pristojnosti kad ste bili mali i mislili da ste besmrtni.“, zaključila je Vedrana Rudan.