Kako bi trebao glasiti odgovor građana Hrvatske na pitanje bi li NATO trebao intervenirati u slučaju agresije na njihovu zemlju, članicu NATO-a? Lako je pretpostaviti da bi se za ogromnu većinu anketiranih to podrazumijevalo
Piše: Neven Šantić
Hrvatska je članica NATO-a i onda je logično da joj druge članice pomognu kad joj je potrebno, glasilo bi obrazloženje za takav odgovor. Zašto onda nemali dio javnosti plješće predsjedniku Zoranu Milanoviću koji se protivi odlasku hrvatskih vojnika u eventualnu NATO misiju u Ukrajini. Zato što Ukrajina (još) nije u NATO-u?
Vladimir Putin već godinama u okruženju odnosno svojoj “interesnoj zoni” izaziva sukobe i onda po oprobanoj taktici “obrane golorukog i obespravljenog naroda” nudi svoju pomoć kao “spasitelj i miritelj” urušavajući zemlje koje mu staju na put. Gruzija (Abhazija i Osetija) i Ukrajina (Krim i Donjeck) najbolji su primjeri za ovaj model posljednjih desetak godina, dok smo na davno podijeljenu Moldaviju već svi zaboravili.
Paralelno koristi energente, prije svega plin, za opsadu čitave Europe (i prijetnju svijetu) kojoj će kronično, kada ugljena više nema, u budućnosti nedostajati svih vrsta energenata. Njemačka lijevo-zelena vlada već je spremna (radi plina i “mira”) spustiti gaće, ali nisu ni demokršćani Angele Merkel posljednjih godina bili manje servilni prema Putinu. Malo je reći da je EU u ovom slučaju podijeljena.
Toksična Putinova politika, koju danas mnogi ni na Zapadu ne prepoznaju braneći njegovo ponašanje petparačkim frojdovskim obrazloženjem da ima “potrebu da ga se poštuje”, u funkciji je obnove trista godina stare ruske imperije čiji je i komunistički SSSR bio samo jedna od alotropskih modifikacija.
Toksična, jer se stvara imperija koja vraća i podržava autoritarne oblike politike koji odgovaraju samo Putinu i ruskoj moći. Praktički, ponovno su u njegovim šakama, na ovaj ili onaj način, sve sovjetske republike koje su 1990/1991. godine stekle samostalnost, osim baltičkih republika i – njemu strateški izuzetno važne Ukrajine koju nikako da slomi.
Trenutno stanje oko Ukrajine nimalo nije benigno. Mala šibica mogla bi dovesti do velikog požara, novog svjetskog rata s ogromnim posljedicama. NATO ne želi pristati na Putinove ucjene (da on odlučuje može li suverena Ukrajina postati članica NATO-a, odnosno smije li NATO nju primiti kao članicu) i u stilu hladnoratovskih igara moći staje na stranu Ukrajine nudeći joj svaku vrstu pomoći.
Jedna od vrsta pomoći bila bi i vojna u slučaju da Rusija doista krene na Ukrajinu.
Treba li Hrvatska u tome sudjelovati?
Milanović nakon podužeg pledoajea u svom stilu, sumnjivih prosudbi i ne birajući riječi, tvrdi da kao vrhovni zapovjednik neće dozvoliti da hrvatski vojnici “sudjeluju u toj avanturi”. I to nekoliko dana nakom što se premijer Plenković vratio iz Ukrajine obećavši da će Hrvatska biti na strani ove zemlje ako dođe do agresije.
Pustimo na stranu Milanovićevo optuživanje SAD i Zapada za stanje u Ukrajini (SAD svakako nije posve nevin, što međutim ne poništava spomenutu Putinovu toksičnu politiku), što je tobože razlog da se Hrvatska “ne miješa”, pa i njegove neprimjerene riječi o Ukrajini.
Ovdje nam je jedino važno što svojim stavom predsjednik države praktički tvrdi da Hrvatska ne bi trebala poštovati ugovor s NATO paktom i proturječi premijeru koji mu uzvraća bujicom svojih opservacija.
Sramotno licitiranje oko eventualnog slanja Hrvatske vojske u Ukrajinu zapravo se tako pretvorilo u ružnu sliku hrvatske države. One koja bi pomoć bez razmišljanja primila, ali nije na čistu bi li je dala. Po mogućnosti bi je potpuno izbjegla. Unatoč člancima ugovora s NATO-om koji je na pomoć obavezuju.
Tako je to kad na čelu države, nažalost, imamo ljude nedorasle poziciji na kojoj se nalaze.
