Neven Šantić: Zašto nema više (riječkog) sluha za poduzetništvo?

Neven Šantić: Zašto nema više (riječkog) sluha za poduzetništvo?

Ilustracija: Riportal

Rijeka je u posljednjih trideset godina doživjela veliku gospodarsku transformaciju. Brojni nekadašnji giganti su propali, niklo je desetine novih poduzeća, uglavnom, male i srednje veličine

Piše: Neven Šantić

Svake, ama baš svake godine kada se obilježava obljetnica stradanja Vukovara i Škabrnje vode se i rasprave o tome što je država dosad učinila za Vukovar i Vukovarce (kao da se podrazumijeva da su se radišni Škabrnjci pobrinuli sami za sebe), je li mogla i trebala više.

UPRAVO SE ČITA

I uvijek je zaključak da država nije učinila sve ono što je mogla i trebala.

Doista, Hrvatska je propustila državnim mjerama, stvarajući uvjete za razvoj, adekvatno reagirati i u Vukovaru, ali i u Slavoniji, Kordunu, Baniji, Gorskom kotaru, Lici i drugim područjima izloženim depopulaciji i gospodarskim problemima. Vidimo kako to sada loše ide i u krajevima pogođenim lanjskim potresima.

Čak i dobar dio onog državnog novca namijenjenog gospodarskom oporavku, obnovi i siromašnom stanovništvu nekim “čudom” završio je u privatnom rukama ili tamo gdje nije bio nužno potreban.

Ali… uvijek ima ono ali koje ne da mira, zar baš sve mora doći od države, zar je država jedina koja treba kreirati radna mjesta i ubrzati razvoj? Gdje je tu inicijativa “odozdo”? I u Vukovaru, i u Sisku i u Rijeci, da spomenem samo tri nekada važna industrijska grada.

Rijeka je u posljednjih trideset godina doživjela veliku gospodarsku transformaciju. Brojni nekadašnji giganti su propali, niklo je desetine novih poduzeća, uglavnom, male i srednje veličine.

Država se nije pretrgla da svoje vlasništvo stavi u funkciju razvoja, a ni gradske vlasti nisu baš pokazale kreativnost u stimuliranju poduzetništva. Isplivali su samo najuporniji i najdomišljatiji koji su prešli granice grada… JGL, Plodine, Alarm automatica, Dogma nekretnine, da spomenem samo nekoliko primjera uspješnih tvrtki, tražeći unaprijed oprost od onih koje nisam spomenuo (valja zatajiti i desetak manjih tvrtki koje rade za inozemne partnere da im ne bi inspektori pokucali na vrata, kao i nekoliko županijski relevantnih firmi). U ovu kategoriju spada i lanac brze prehrane Surf’n’Fries Andrije Čolaka i Denisa Polića koji se prije nekih mjesec dana probio i u SAD.

Neki će reći da su ovi primjeri i više nego dovoljni da bi se potvrdila dinamičnost grada, ali (opet vražji ali) u gradu koji je prije stotinjak godina, prije Prvog svjetskog rata, imao jedan svjetski (torpedo) i deset europski vrijednih proizvoda (firmi) to možda i nije dovoljno. Uostalom, Grad Rijeka danas ima oko 48 tisuća zaposlenih, čitava Primorsko-goranska županija oko 65 tisuća, a velika bivša Općina Rijeka imala je 1980-tih na približno 200 tisuća stanovnika čak oko 90 tisuća zaposlenih.

Činjenice tako govore da se Rijeka praktički uvlači u sebe umjesto da se širi, grad u koji su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće hrlili stranci da okušaju svoju poduzetničku sreću, i mnogi od njih uspijevali čineći i grad bogatijim, postao je kao malo kad u svojoj povijesti područje emigracija, odlaska u svijet mladih i poduzetnih. Došli smo dotle da malo tko od nas nema nekoga bliskoga koji je u posljednjih dvadesetak godina trbuhom za kruhom otišao iz Rijeke.

Teško je izaći iz ovog vrzinog kola. Državne i lokalne strukture vlasti (kako ovo birokratski zvuči!) ne znaju ili ne žele stimulirati pravo poduzetništvo, prepuštajući se najčešće klijentelizmu i nepotizmu koje mnoge mlade i talentirane tjera van zemlje.

Gotovo je postalo samorazumljivo da je jedini “pravi i siguran posao” u državnoj (lokalnoj, regionalnoj) službi, pa smo došli dotle da je najveća tvrtka u Rijeci KBC, a ostala državna i javna poduzeća popunjena do zadnjeg mjesta. Uspjeti u poduzetništvu dakle mogu samo najtvrdoglaviji ili oni koje malo posluži i sreća. A takvih nema previše, jer jednostavno nema poduzetničkog duha. Ni u gradu ni u zemlji. Jedva u tragovima.

Poduzetništvo se tek sporadično a ne sustavno promiče, nude mu se mrvice a očekuju čuda, u njegovo ime se ne drže zdravice, potrošnja je važnija od proizvodnje (pa se zaboravlja da kad se stanje prihodi neće biti ni potrošnje).

Rijeka je bila u svjetskom vrhu, na vrhuncima moći, kada je bila poduzetnička meka, otvoreni grad za ljude, robu, ideje i kapital. To su bila vremena u kojima je cvjetao poduzetnički duh.

Probuditi ga ponovno mogu samo Riječani. Ne čekajući državu.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.

Komentari