Maruša Stamać bivša je novinarka, a sada poduzetnica i koordinatorica rada udruge Glas poduzetnika
Ta se udruga, nastala na početku koronakrize, profilirala kao vrlo jasan i odlučan branitelj interesa poduzetnika i poslodavaca u borbi s teškim uvjetima poslovanja u Hrvatskoj. U Otvorenom uvodniku RTL.hr-a Maruša Stamać piše o borbi za preživljavanje poduzetnika u poduzetnicima nenaklonjenoj Hrvatskoj, porezima, plaćama, rebalansu proračuna te mjerama za spas gospodarstva u koronakrizi.
Radnička fronta ovih dana govori o tome kako su bogati oni koji imaju bruto plaću višu od 15 000 kuna i time, te zločeste kapitaliste, treba dodatno oporezivati.
Doduše, najtužnije u svemu tome je činjenica da, svega 10 posto građana RH ima plaću veću od 15.000 kuna bruto što ih doista stavlja u bogatiju manjinu. I upravo tu leži problem! Takva neto plaća, nešto manja od 10.000 kuna, u Hrvatskoj je luksuz. I to je sramotno!
Rad je u Hrvatskoj preskup
Zašto je tako? Ako pitate RF, ponovno oni zločesti kapitalisti, kojekakvi Scroogevi iz Dickensove priče, izrabljuju radnike. Često se u javnom diskursu upravo na takav način voli izokrenuti sve. No na razočarenje sindikalista, priča je često drugačija. A evo jedne notorne istine: rad je u Hrvatskoj preskup!
Svi dodaci na plaće, porezi, prirezi, doprinosi, zdravstveno, mirovinsko, sve to diže cijenu rada toliko da si poslodavac često ne može priuštiti isplatu mnogo više plaće radniku.
Najgore od svega je, što za svu tu silu poreza, doprinosa i nameta, ne dobivamo javnu uslugu ni približno onakvu kakva bi ona trebala biti, s obzirom na cijenu. Primjerice, zdravstveni sustav svatko od nas plaća svaki mjesec, a aktualno je pitanje, ako se razbolimo, hoćemo li uopće dobiti lijekove u bolnici.
Pola godine radimo za državu
Evo još jedna notorna činjenica, svi mi pola godine radimo za državu, a tek drugu polovicu radimo za sebe. Točnije prosjek je 29. lipnja, to je datum, prema izračunu Udruge poreznih obveznika Lipa, kada podmirimo sva porezna i parafiskalna davanja i napokon počinjemo raditi za sebe.
Plaće su nesumnjivo male i u javnoj upravi. Javni službenici rade odgovorne poslove za jako malu svotu novaca. I to je nešto što treba mijenjati, ali naravno samo za one koji su efikasni i doista rade. Koliko takvih ima, neću spekulirati.
Zašto su plaće male? Što je, dakle, trulo u državi Hrvatskoj?
Puno toga je trulo, ali možemo mnogo toga podvući pod zajednički nazivnik. Nedostatak reformi. Tu se skriva gadna trulež.
Hibrid dva sistema
Hrvatska je zapela u tranziciji, u hibridu prošlog i ovog sistema. Štoviše Hrvatska se, da stvar bude još tragičnija, u mnogočemu vraća unatrag. O tome govori, primjerice, podatak da danas imamo više tvrtki u državnom vlasništvu nego što je to bio slučaj 2011. godine. Samo po sebi to ne bi bio toliki problem da te tvrtke nisu mahom neprofitabilne i beskrajno loše vođene kadrom postavljenim po rođačkim, stranačkim i inim linijama.
Igramo se mi demokracije i kapitalizma (koji u javnom prostoru još uvijek odjekne kao psovka), igramo se i transparentnosti, no u praksi smo daleko od toga.
Mjere neće spasiti tvrtke. A bez njih nema radnih mjesta
U četvrtak je predstavljen rebalans proračuna, nešto više novca su dobili, očekivano, Ministarstva zdravstva i rada. No ponovno je premalo novca alocirano za investicije u gospodarstvu, za projekte koje bi pokrenuli gospodarstvo, a ne ga ovako držali na aparatima mjerama za očuvanje radnih mjesta. I pučkoškolcima je jasno kako treba pokrenuti investicije kako bi ljudi mogli raditi, zaraditi, i na kraju trošiti taj novac.
Spomenula sam mjere za očuvanje radnih mjesta, koje su prihvatljive, ali one su namijenjene kao što i ime kaže – radniku. I za to su dobre. Doista su spasile mnoga radna mjesta ili barem odgodila otpuštanja. Ali te mjere neće ni približno spasiti tvrtke. Svaki poduzetnik ima more troškova osim troška plaće. Navedeno se čini samorazumljivim. No čini se da ipak nije. Vlada nije napravila mnogo za spašavanje tvrtki, a ako propadne tvrtka, nestaje i to radno mjesto kojeg je trebalo sačuvati.
Lockdown? Ne možemo si ga priuštiti
Čitamo u medijima kako u Njemačkoj svi zatvoreni poslovi dobivaju 75 posto prošlogodišnjeg prihoda. Naravno, daleko smo mi od Njemačke, ali to je, primjerice, razlog zašto Hrvatska nije u lockdownu. Mi si naprosto ne možemo priuštiti novi lockdown jer ako država zatvori objekt, država mora i nadoknaditi štetu, a Lijepa naša za to nema sredstava. Zato lebdimo u međuprostoru između zatvorenog i otvorenog, u međuprostoru u kojem su mjere takve da bi mnogima, primjerice ugostiteljima, bilo jeftinije zatvoriti objekt nego ga držati otvorenim na ovaj način.
Država nema novca. A kako bi mogla država imati više novca?
Pa tako da provede reforme, i za početak smanji javnu potrošnju. Vidimo i u rebalansu proračuna kako javni sektor nije baš osjetio oštricu krize. Za njih je sve business as usual, dok privatni sektor, ne da ne može dobiti pomoć od države, nego ne može dobiti ni kredit.
Kvaka 22
Kredit je danas rijetko viđena biljka, unatoč jamstvima HAMAG-a i HBOR-a. Zašto je tako? Pa onaj tko daje kredit za likvidnost je komercijalna banka, uz spomenuta jamstva. No što se dogodi kada poduzetnik dođe u banku? Naravno, bude odbijen. Zašto? Jer je prezadužen. A bi li on uopće tražio kredit za likvidnost da mu tvrtka nije u problemu? Naravno da ne bi. To je ta svojevrsna kvaka 22, paradoks koji živi većina poduzetnika danas. Naravno da je rizik u ovoj situaciji za banke veći, ali baš zato HBOR i HAMAG daju jamstva, no i dalje banke ne žele plasirati novac i tu im nitko ništa ne može.
Većina poduzetnika ne želi free money, žele dignuti kredit i taj kredit i vratiti, spasiti svoje poslovanje, sačuvati radna mjesta i samo preživjeti i ovu krizu.
I doživjeti reforme, dakako, i živjeti u boljoj Hrvatskoj koju mi u Glasu poduzetnika zovemo Hrvatska 2.0.
Vijesti.hr