Tog 23. svibnja 1971. godine oko 19.45 sati zrakoplov na letu iz Londona je desnim kotačima tresnuo o pistu brzinom od 260 kilometara na sat, krilo se odlomilo i istog trena zapalilo
Oglas
U nekontroliranom kretanju, praćen iskrama i buktinjom, trup putničkog Tupoljeva 134A okrenuo se na krov i tako nastavio klizati po pisti aerodroma u Omišlju na otoku Krku. Putnička kabina toliko se brzo ispunila gustim, crnim, otrovnim dimom da trećina putnika nije stigla ni odvezati pojas kako bi potražili spas od buktinje. Izdahnuli su u sjedištima, viseći naglavce, piše Jutarnji list.
Nekim nemogućim spletom okolnosti, baš sva vrata bila su ili blokirana ili nedostupna zbog vatre, tako da ni oni koji su pokušavali pronaći izlaz nisu imali kako pobjeći. Vatrogasci su pokušavali ući sjekirama i motornim pilama, ali u tih 12 minuta koliko je prošlo od pada aviona do trenutka kada je vatrena stihija progutala sve nisu uspjeli stvoriti prolaz veći od 30 centimetara. Obdukcija je pokazala da niti jedan od putnika nije u slijetanju doživio nikakve traumatične ozljede, svi su umrli od gušenja i izloženosti vatri.
Da su imali izlaz iz gorućeg zrakoplova, možda ne bi poginulo 75 ljudi, možda bi se spasilo više od samo jednog jedinog čovjeka. Živi su izašli još i dva pilota te dva letna inženjera, koji su iskočili kroz razbijeni prozor kokpita. Smrtno su stradale i tri stjuardese koje su bile s putnicima u kabini – Alma Svoboda, Mirjana Janković i Mira Miše. 20-godišnja Mirjana stjuardesa je postala nepunih mjesec dana prije kobnog leta. Dvije godine starija Mira letjela je tek osam dana. Ova nesreća, koja se dogodila 23. svibnja 1971. godine, do danas ostaje druga najpogubnija na hrvatskom tlu, piše Jutarnji list.
Dvomotorac sovjetske izrade, koji je pripadao beogradskoj čarter tvrtki Aviogenex i nosio registracijske oznake YU-AHZ, poletio je s londonskog aerodroma Gatwick u 16.33 sati po lokalnom vremenu. Na letu pod oznakom JJ130 je bila velika grupa britanskih turista, koji su u organizaciji agencije Jugoturs iz Beograda namjeravali provesti sedmodnevni odmor na Kvarneru – u Malinskoj, Opatiji, Crikvenici, Selcu, Novom Vinodolskom, Rabu – i na Plitvicama.
Foto: Ilustracija (aircollection.org)
Među putnicima je bilo i sedmoro djece. Letjelo je i četvero Zagrepčana: 43-godišnji sveučilišni profesor i znameniti pjesnik Josip Pupačić, njegova supruga Benka i njihova petogodišnja kći Rašeljka te 22-godišnji Ranko Sarajčić, sin hrvatskog diplomata i bivšega jugoslavenskog veleposlanika u Londonu Ive Sarajčića.
Premda ih je cijelim letom preko kontinenta pratilo ružno vrijeme, oblaci i kiša, do pred samo slijetanje sve je, zapravo, bilo u najboljem redu. Detalje o onome što će se tada dogoditi tek nakon tri i pol godine objavit će britansko ministarstvo trgovine i gospodarstva, prenoseći izvještaj jugoslavenske Savezne uprava za civilnu vazdušnu plovidbu, koja je napravila istragu. Kako, dakle, stoji u tom izvješću, oko Rijeke su bili prijavljeni teški kumulonimbusi, premda su, prema svim pravilima, uvjeti u zračnoj luci bili povoljni za slijetanje. No otprilike 4 kilometra od praga omišaljske piste i na nadmorskoj visini od 300 metara avion je zapao u gustu kišu, bočne udare juga i snažne turbulencije. Zrakoplov je 50 sekundi prije slijetanja bio “ponesen prema gore i nagnuo se u desno”, piše Jutarnji list.
Novinar Đorđe Ličina u svojoj će knjizi “Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina” kasnije prenijeti riječi kopilota Stevana Mandića: “Brisači su jedva uspijevali ukloniti zavjesu kiše sa stakala pilotske kabine. Bilo je to na oko 200 metara visine. Poletjeli smo naviše i počeli se okretati na desnu stranu. Odmah zatim osjetio sam udarac…”
U sljedećim tjednima tim sa Zavoda za sudsku medicinu u Rijeci, koji je predvodio ravnatelj Branko Volarić, identificirao je 73 žrtve. Pet žrtava nisu uspjeli. To se smatralo velikim uspjehom, jer je, usporedbe radi, nakon teške nesreće u ljubljanskoj zračnoj luci Brnik u rujnu 1966., u kojoj je poginulo 107 osoba, neidentificirano ostalo više od 30 žrtava. Među neidentificiranim tijelima koja su pokopana u zajedničkoj grobnici na Krku, navodi se u knjizi “Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina”, umalo se našao i pjesnik Josip Pupačić. Dvadeset godina kasnije potvrdila je to Renata Dobi-Babić, tada predstojnica Zavoda za sudsku medicinu u Rijeci, piše Jutarnji list.
Obitelji 44 stradala britanska putnika odlučile su ih sahraniti u zajedničkoj grobnici na krčkom groblju 3. lipnja 1971. godine. Nad rakom je održan zajednički anglikanski i rimokatolički obred. Jedna je putnica pokopana na židovskom groblju na riječkoj Kozali, a posmrtni ostaci 27 putnika posebnim su zrakoplovom prevezeni u London.
