Razrednicu nisam voljela ali mi nije padalo na pamet gađati ju kredom ili pljuvati na stol
Oglas
Jasna Čepić bila je nastavnica matematike koja je od petog do osmog razreda mojoj generaciji pokušala približiti ovaj rijetkima drag predmet.
Kada smo prvi put stupili u njezinu učionicu i sjeli u klupe rekla nam je kako kod nje vlada red, rad i disciplina.
Bila je vrlo ozbiljna i znali smo da se ne šali.
Jednom sam na ispitu poslala rješenje zadatka dečku iz četvrte klupe i upala u probleme. Kod nje nismo izvodili čudesa. Nismo bili nervozni, nemirni, nismo pričali. Jasnu Čepić nije zanimalo koju vam je školu završio otac niti koliko stranih jezika vam priča mater, kako se prezivate i što je vaša obitelj učinila da bi društvo postalo bolje. Ne.
Foto: Ilustracija
Nju je zanimalo jeste li vrijedni, trudite li se i kada je došao red na ispite i prozivke, znate li matematiku. Vjerojatno je imala miljenike, ali to nije pokazivala.
Čepa je bila pravedna
Također, Čepa (kako smo je tada zvali) je bila pravedna. Koliko si znao, toliko si imao. Koliko si se trudio, toliko te ona nagrađivala.
Ocjene je zaključivala baš kao što se traži od profesora matematike. Svakoga je prozvala, izgovorila njegove/njezine ocjene, zbrojila ih pa podijelila na malenom kalkulatoru i aritmetička sredina učinila bi svoje.
Tada sam još bila odlikašica. Matematika mi je varirala od četiri do pet, ovisno o polugodištu. Nikad neću zaboraviti onih pet minuta koje mi je posvetila kako bi mi objasnila nekakav zadatak koji nisam razumjela jer sam tjedan prije bila bolesna. Sjela je u klupu iza mene i u nekoliko minuta mi pokazala postupak.
Foto: Ilustracija
Pet minuta na koje je ona sigurno zaboravila istog trenutka, a ja ih pamtim nakon 22 godine. Jer nikad to više nitko nije za mene učinio.
Moja prva jedinica bila je ujedno i moja posljednja ocjena u osnovnoj školi. Jedinica koju sam zaslužila više nego Daruvarac doživotan kavez u nekom od laboratorija koji još uvijek za istraživanja koriste životinje. Zatvori su prepuni ljudi koji bi za te svrhe savršeno poslužili, a kako stvari u hrvatskom pravosuđu stoje, ulice su ih pune također.
Nikad je nisam pitala ništa, ali Jasna Čepić tu je jedinicu zanemarila i zaključila mi peticu. Rekla je – zaslužila sam.
Nakon svih godina školovanja (a nadam se da će ih biti još) ona je vjerojatno osoba koju najviše poštujem. Ne znam gdje je, ne znam čime se bavi, ne znam čak niti ako je živa. Znam samo da je njezin način rada mogao poslužiti kao uzor mnogim profesorima.
Razrednica koju nisam voljela
S druge strane, u srednjoj sam imala razrednicu koju iskreno nisam voljela. Ljubav jer bila obostrana. Ne ispočetka. Počelo je tamo negdje u drugom srednje kada sam primijetila da se na svaku moju dobru ocjenu za čije postojanje znam uvijek prikvači neka loša za koju ne znam otkud je tamo stigla.
Kad sam shvatila da uz svaku moju zasluženu četvorku negdje ispliva jedinica i da uz sav moj trud, baš nikada iz njezinog predmeta neću imati više od tri (niti manje jer to si ona nije mogla dozvoliti) prestala sam se truditi. I počela biti bezobrazna.
Moji školski kolege još i danas to pamte. Da sam bila bezobrazna. Izuzev dvije cure s kojima sam bila najbliža, nitko me nije pitao zašto. Moj bezobrazluk bio je uvijek reakcija na nepravdu. Vrlo tinejdžerski izvedena, ali moja borba za pravdu. Za sebe ili druge. Sve što sam čula da je rekla meni iza leđa tuđim roditeljima jednostavno sam je upitala pred svima. Ponekad vrlo nespretno, ali nije me bilo briga. Voljela sam joj stvarati neugodu takve vrste.
Nažalost, danas je pokojna. Umrla je relativno mlada i žao mi je. Ali to ne znači da mi je ostala u dobrom sjećanju niti da mi je draža sad kad je nema. Bilo bi to licemjerno.
Međutim, nije mi nikad palo na pamet pogoditi je kredom. Nju ili bilo koga drugog. Pljunuti na klupu. Prijetiti joj na bilo koji način.
Ključevima uništiti automobil. Stvoriti situaciju u kojoj bi se bojala izaći iz učionice, iz škole, ući u auto ili pješačiti doma.
Foto: PixseččRoditelji su me učili…
Roditelji su me učili da učitelje moram slušati. Dolaziti u školu i boriti se da moja trojka postane četvorka “jer su profesori u krivu” bila im je zadnja rupa na svirali – koju nisu imali jer se toga nikad nisu niti dosjetili.
Nije im palo na pamet prijetiti odvjetnicima ili pozvati se na čašicu razgovora u četiri oka kod profesora doma jer mi je zaključena jedinica na polugodištu ili kraju godine. Bili su ljuti na mene, ne profesore.
Sama sam bila kriva.
U velikoj većini slučajeva jesam. Ponekad ne, ali tad sam se borila bez njihove pomoći i bez suza. Nisam podnosila cmizdravce koji su plakali za ocjene.
Pitanje poštovanja
Pitanje poštovanja za mene se od šesnaeste do trideset i četvrte nije puno promijenilo. Poštujem osobe koje su to zaslužile. Kada sam bila dijete bilo je dovoljno da mi je netko učitelj. Danas ne poštujem nikoga samo zato jer je profesor. Ili doktor. Ili odvjetnik.
Poštovanje je nešto što se treba zaslužiti bez obzira na odabir zanimanja ili platnu listu.
Ali agresija? Niti meni, niti mojim vršnjacima nije bila opcija. Iznimke su sigurno uvijek postojale, ali u ono vrijeme bile su baš to – iznimke.
Ne razumijem kako su takva djeca postala ovakvi roditelji. Jer moja generacija (i nešto stariji) zaslužni su za ovu situaciju. Moji vršnjaci, djeca koja su devedesetih slušali našu ili bilo koji drugu Jasnu Čepić, danas odgajaju djecu zbog kojih je većina na strani profesora Franje nakon što je fizički izbacio divljake iz učionice. Zbog koje prosvjetni radnici žele da se napad na profesora tretira kao napad na službenu osobu.
Zašto uopće razgovaramo o tome? Zašto je uopće došlo do toga?
Da, sustav ne funkcionira.
Da, trebalo bi mijenjati zakone.
Ali budimo iskreni, nisu zakoni za ovo krivi. Mi smo krivi.
Moja generacijo, ti si kriva.
Čitam iskustvo učiteljice kojoj je klinac u prvom razredu išarao gamoš čizme kredom i izbacio torbe drugih učenika u hodnik. Majka je rekla učiteljici da ga je zasigurno nečim isprovocirala.
Nisam majka, ali toj majci bi ja odvalila jednu zidarsku preko ušiju, kako se to radilo nekad. Znam da agresija rađa agresiju i zidarska ne bi bila rješenje, ali zar ne mislite da je barem malo zaslužila?
Jer će njezino, s punih osam godina isprovocirano dijete, postati agresivni tinejdžer kojeg roditelji štite.
Znalo se nekad čija je odgovornost škola. Moja. Naša. Ne mamina i tatina. Razgovaram s kolegicom čije kćeri idu u osnovnu školu. Priča mi o famoznim Viber grupama u kojima roditelji izmjenjuju informacije, između ostaloga o zadaćama i inim zadacima. Pa joj je kći došla doma i rekla kako nije stigla napisati što mora napraviti, ali sve je ok i neka mama pročita na Viberu.
Da, ponekad se može dogoditi. Jednom ili dvaput. Ali možete pogoditi, zbog takvog pristupa njezina curica otišla je u školu bez zadaće. I dobila je jedinicu. Došla je kući plačući. Ta je lekcija bila puno važnija od bilo koje jedinice ili petice. Više joj nije palo na pamet reći mami neka ona sazna što mora napraviti u školi.
Kada ja nisam zapisala što imam za zadaću, nije moja majka trčala okolo u potrazi za informacijom. Dva kata iznad živjela je Korana, zgradu do živio je Saša. Zvala sam sama. Tražila sam sama.
Razmažena djeca
Otac me nije vozio u školu jer mi je danima kad sam kasnila trebalo pet minuta od zgrade do škole, a laganom šetnjom ovisno o temama razgovora.
Odlazak u školu pješice trajao je manje nego automobilom. Trenirala sam svaku večer. Tu i tamo tata bi došao po mene. Tu i tamo, kad mu je bilo usput ili me htio iznenaditi. Većinom smo išli pješice. Kroz malu šumicu, neravnim putem uzbrdo. Po blatu ako je bila kiša, po kamenju kako god. Nismo imali mobitele na koje smo se morali javljati svakih pet minuta. I zamislite, nikom se nije dogodilo baš ništa.
Danas je tamo napravljena prekrasna šetnica. Do škole treba još kraće jer ne morate paziti hoćete li pasti ili se poskliznuti pa doći u školu prljav. Ispred škole automobil do automobila. Da, jasno mi je kad klinci žive negdje daleko i postoji realan razlog zašto ih se vozi, ali ovo je žalosno.
Kako smo se, generacijo moja, iz onih koji su slušali svoje učitelje i pazili na svoje obveze, pretvorili u ljude koji odgajaju djecu toliko drugačiju od nas?
Nisam roditelj. Vremena nisu ista. Društvo se promijenilo. Sve stoji. Ali volim misliti kako imam zdrav razum.
Zdrav razum koji je naročito osjetljiv na nadobudne i razmažene klince kojima roditelji ne znaju reći ne. Dosta je bilo.
Jeste li gledali video u kojem otac prati svoju kćer u automobilu dok ona pješači 5 kilometara do škole? Djevojčica je maltretirala drugu curicu, izbacili su je iz školskog autobusa. Došla je doma i rekla tati da je on mora voziti sljedećih nekoliko dana.
Ne mora. Odbio je i objasnio- vožnja nije njezino pravo kao djeteta, već privilegija koju nije zaslužila. Možda bi onoj mami koju bi ja (pogrešno) zviznula posred čela monolog ovog tate bio puno potrebniji.
Nisam roditelj.
Ali ne mogu zamisliti kako bi se proveo moj 13 godišnji sin koji bi probušio gume nekoj od svojih nastavnica. Ili što bi bilo potrebno da dođem u školu i svađam se i prijetim profesorici koja mu je zaključila dvojku umjesto trojke.
