Imamo li, u državi u kojoj posla nema, prava govoriti da se budimo nezadovoljni u zoni prividne sigurnosti?
Will Smith održao je odličan govor u jednoj američkoj školi o tome kako se najbolje stvari u životu i najbolja iskustva kriju s druge strane straha – na primjeru skoka padobranom.
Satima prije skoka bio je prestrašen i nervozan, minutu prije nije mogao disati od straha. Sve to kako bi onaj trenutak u kojem je skočio iz aviona opisao kao jedno od najboljih životnih iskustava. Sav strah koji ga je toliko mučio te sekunde nestao je. I doživio je nešto fantastično.
Živite s druge strane straha, njegova je poruka.
Sve ono što nas najviše plaši ujedno je i najvrjednije.
Napustite zonu ugode jer u toj zoni rijetko kad ima pomaka. Usudite se. Izazovite sami sebe. Neka vas strah ne sprječava, samo potiče.
Oduševio me taj govor. Kratko i jednostavno, nešto u čemu se svi možemo pronaći. Većina nas stvorila je takozvanu zonu komfora u kojoj funkcionira. Ne živi punim plućima, samo funkcionira. Dugogodišnje opuštanje u toj zoni poprilično je siguran recept za izostanak strasti, napetosti, iščekivanja i bilo kakvih pomaka u životu.
Ako se svakodnevica ne mijenja i ostaje identična, nakon nekog vremena počinje gušiti individualnost, kreativnost, maštu i sve one stvari koji život čine nepredvidivim, a time i lijepim.
Znam. Na ovaj ili onaj način u različitim segmentima života egzistiram u zonama ugode koje postaju vrlo neugodne s vremenom jer nemaju veze s ugodom. Samo s prividom sigurnosti.
Zanimljivo je promatrati i svoju i tuđu hrabrost potrebnu za nešto promijeniti. Lako je komentirati živote drugih. Gledati izdaleka nečije probleme i reći im „ostavi ga“, „makni se od nje“, „oni ti nisu prijatelji“, „makni se s posla koji te ne zadovoljava“, „budi hrabar“…..
Usudi se.
Usudi se promišljati bez straha što će biti ako ne uspiješ. Možda ćeš uspjeti, možda nećeš. Sam pao, sam se ubio. Ili poletio.
A kako to funkcionira u stvarnosti?
Napustila sam svoju komfor zonu nekoliko puta da bi potražila ono što me zadovoljava. Nije to bilo tako jednostavno, ali upravo kao i u govoru Will Smitha strah je vladao mnome dugo vremena. Kad je došao taj trenutak, straha više nije bilo. Promijenila sam život. Na bolje.
S druge strane tog nekadašnjeg straha došlo je iskustvo života. Ne iste stotinke kao u skoku iz aviona, trebalo je neko vrijeme. Trebalo je, došlo je i vrijedilo je čekati i biti hrabar.
Danas imam nekoliko želja koje zahtijevaju hrabrost. S ove strane straha čine se kao preveliki zalogaj za mene, nešto nedostižno, kao nešto u čemu nikad neću uspjeti ili biti dobra. Kao nešto osuđeno na neprestane neuspjehe. Ali želim vidjeti kako je na drugoj strani i usudit ću se, ako bude bilo moguće.
Čini mi se da privatno, koliko god bilo teško, lakše prekidamo neke konce koji su se pretvorili u utege ili se usuđujemo stvoriti nove i nadati se najboljem.
A što kad se o poslu radi?
U državi u kojoj radnih mjesta nema (ili ih ima, ali su plaćeni kako jesu), u kojoj je mnoštvo ljudi davno prestalo vjerovati u sposobnosti Zavoda za zapošljavanje (ako je i ikad), u kojoj za posao od kojeg možeš relativno normalno živjeti često trebaju porodične veze ili politička pogodnost, iz koje svakodnevno odlazi ne samo potentna “single” mladež već i cijele obitelji, koliko se nezadovoljstvo poslom I osobna sreća čini kao prepotentna, pretenciozna, samodopadna, egoistična i suvišna tema?
Za društvo, nezadovoljstvo pojedinca je nebitno. Za tog pojedinca, vrlo važno. Većinu svog vremena provodimo na poslu. Većinu dana u uredima, na terenima ili sastancima s ljudima s kojima se ne bi privatno nikad družili. Ili sami u razgovoru sa zidom na poslu koji vas kao ekstroverta silom prilika učini introvertom i zbog toga gubite nit onoga što jeste.
Zidovi vas guše. Ljudi vaš živciraju.
Vrijeme je za promjene.
Znate da je. Vrijeme je da se okrenete nečem što volite, ostavite svoj trag u svijetu, izradite nešto vlastitim rukama. Napišete knjigu, budite zadovoljni sobom. Ali nećete.
Čast izuzecima.
Kad se o poslu radi, puno lakše ćete pustiti zidove da vas i dalje guše. Morate raditi, morate se prehraniti, morate platiti račune. Jeste li sretni ili ne, manje je važno. Doći ćete i sutra na posao koji vam je davno prestao biti zadovoljstvo, udahnuti i čekati da prođe dan. Da prođe tjedan. Prije nego što se okrenete, proći će i vikend.
U ponedjeljak ste natrag na radnom mjestu. Još jedan dan, još jedan tjedan, još jedan mjesec. Osmjehnete se možda jednom dnevno, ako i toliko. Dođe vam plaća pa znate točan broj razloga zašto ste se prestali smijati. Taj broj nije dovoljan da vam kupi stan ili auto, odvede vas na putovanje iz snova ili jednom u par mjeseci omogući vikend odmor u nekom obližnjem welnessu. Čak i tada ovisite o nekom drugom tko možda jednako tako, svakoga jutra dolazi za blagajnu, otvara vrata dućana, sjeda za šalter, pali autobus, piše mailove, raznosi poštu i misli se „jesam li zaista rođen/a da bi većinu svog života proveo/la radeći ono što ne volim, dočekao/la mirovinu i umro/la?“.
Život prođe u tren oka. Sjetite se škole. Činilo se da joj nema kraja. Sjetite se koliko ste žarko željeli biti odrasli. Danas jeste. Sve se prebrzo dogodilo.
Imamo li, u državi u kojoj posla nema, prava govoriti da se budimo nezadovoljni u zoni prividne sigurnosti?
Osjećaj sigurnosti zbog onog nedovoljnog broja razloga zašto je osmjeha nestalo.
Osjećaj sigurnosti koji će vam staviti hranu na stol, ali isto tako osigurati polagano kopnjenje vaše osobnosti. Bez hrane, nema ni osobnosti. Zato ste se spremni žrtvovati. Radije ćete biti nesretni, nego gladni.
Naravno.
Bojite se. Strah je vrag.
S druge strane straha najveća su životna iskustva. Nažalost, najveće ne znači najbolje. Will Smith mogao je slomiti obje noge kad je sletio na tlo. I to bi bilo ogromno iskustvo.
Reći doviđenja nečemu što imamo, a nije za nas, u strahu da se više nikad ništa neće dogoditi.
Udati/ženiti se za nekoga jer „hvatate zadnji vlak“.
Ostati zakopani tamo gdje jeste i ne pokušati raditi ono što volite jer mislite da nećete uspjeti.
Sve to zvuči vrlo jednostavno za promijeniti gledajući tuđe živote.
Vlastiti? I ne baš.
Bez pudera by Kira Nerys
Pročitajte i ostale kolumne “BEZ PUDERA”:
(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Snježne gadosti
BEZ PUDERA Odj*b je lansiran: Evo malih stvari koje nam pojedu puno živaca!
BEZ PUDERA Svim mojim bivšima: Hvala!
BEZ PUDERA Seks 1 na 1: Većina nas misli da smo eksperti za seks. Istina je drugačija…
BEZ PUDERA Sreća je… Moja lista je prilično duga. A vaša?
Bez pudera – Pismo profesorici „iz Peveca“ koja tvrdi: „Valjda vjerujete meni više nego spremačici!“
Bez pudera – ISTINA ILI MIT?! MUŠKO-ŽENSKA PRIJATELJSTVA
Bez pudera – SEKS ILI POLJUBAC
Bez pudera – NAOČALE I KONJSKI REP
Bez pudera – MUŠKARCI OD A DO Ž