Znate onaj osjećaj kada se na kraju mjeseca, tanki s novcima, u prolazu samo zaletite u dućan kupiti tri stvari koje vam hitno trebaju, i dok gužvajući popis u jednoj ruci žurite među policama i za drugu ruku držite svog klinca a on vas (naravno) obavještava da mu se jako piški.
E, to! Taj osjećaj. Umorni ste, noć se već spustila, a vi se od 7 ujutro još niste izuli, niti bili doma. Iako je i sama pomisao da iz dućana odete bez kave nepojmljiva, isto tako znate i da opcija „trpi još pola sata“ kod malog djeteta ne postoji.
Snađi se, druže. Prvo što ti pada na pamet je, naravno, priupitati najbližu ljubaznu prodavačicu gdje je wc. Ali kad se ispostavi da prodavačica nije ni ljubazna, ni spremna podijeliti zaposlenički wc (a drugoga očito nema), onda treba biti kreativan. I opet, kao i inače, “ kuku lele“ pristup tu ne pomaže. Ni to što vas hvata smijeh dok vam prodavačica nervozno objašnjava da možete izaći van i potražiti kafić i koristiti njihov wc – ne pomaže. Dijete i dalje mora ići, a osim toga što se stišće jer mu se piški sad je pomalo i tužan jer se neka teta istresa na mamu.
Prolaziš među policama, vučeš dijete za sobom i naletiš na drugu prodavačicu. Misliš si, pa nemam što izgubiti, ionako smo na izlasku. I hitrim glasom, od žurbe možda i ne previše ljubaznim, moliš da se djetetu omogući da kratko ode na wc.
Koja razlika! Za ne povjerovati – isti dućan, ali druga priča. Ova prodavačica je ljubazna, smiješi se dok žuri preko dućana i vodi vas do zaposleničkog wc-a. Usput djetetu daje upute da ne zaboravi upaliti svjetlo unutra, i čavrlja o tome kako je i nama odraslima teško trpiti, a kamoli ne djeci.
Nakon minute, nasmijani odlazite izabrati te svoje tri stvari s popisa. No, prije nego se raziđete, zahvaljujete se teti prodavačici. Kažete joj: „Jako ste ljubazni, hvala vam puno što ste nam izašli u susret, to je jako lijepo od vas.“
Genijalni odgovor ljubazne prodavačice koje je i inspiracija za današnju kolumnu je bio: „Hvala vam puno, trudim se“ Znači, žena je svjesna toga da je ljubazna u svom poslu, ali i da se trudi da bude tako. Tko zna koliko užurbanih majki joj pristupi preko dana, i svaka ima svoj jako „važan“ zahtjev, ali ova teta prodavačica je odlučila biti uslužna i ljubazna. Ima svoje profesionalne i osobne razloge, koje se, sigurna sam, uvijek isplate.
To je taj pristup. Te male sitne ljubaznosti koje nas ne koštaju ništa, a koje su toliko bitne. Biti ljubazan nije korisno samo osobama kojima tako uljepšaš makar dio dana, već je ljubazan stav od najveće koristi osobi koja ga ima i njeguje.
Toliko je puno načina na koje možemo biti ljubazni. Mislim da svaki rad na sebi počinje upravo od toga. Ma kako se osjećao, nabaci taj osmijeh, ne iskaljuj se na drugima. Radije se iskali na tim svojim problemima i nekako ih riješi!
Ja ne znam je li prva prodavačica bila neljubazna zato što ju je možda dečko ostavio. Možda je pala ispit. Možda mrzi svoj posao. Možda se loše osjeća. Sve je to razumljivo. Ali problemi i dalje stoje, samo se kroz mrzovolju još više „ufuravamo“ u to kako smo nesretni. A to se nikad nikome nije pokazalo dobrim. Osim možda Woody Allenu, ali iznimke uvijek moraju postojati.
Stoga sljedeći put kad vam dođe da odbrusite nekome, radije načas zastanite i promislite koje dobro će iz toga za vas ili tu osobu proizaći. Ako je odgovor da dobroga tu nema, onda nemojte.
A ako ne znate što biste točno trebali napraviti, samo se nasmiješite i pokušajte biti ljubazni. U dobrom raspoloženju se lakše pronađe i dobro rješenje.
Ljubi vas (većinu vremena) ljubazna Anita.
Piše: Anita Ratkić Šošić