Došlo je i to vrijeme da se u kolumni osvrnem na aktualna politička zbivanja – a kako i ne bih pored toliko materijala koji su nam političari dali na aktualnim izborima. 😉
Piše: Anita Ratkić Šošić
Ono što me totalno zapanjilo je bilo uvjerenje određenih pojedinaca da će im pobjedom ove ili one političke strane život postati momentalno bolji. Pokušavam imati razumijevanja za svakoga, ali što li se motalo po glavi onom čovjeku koji se valjao po zastavi koju je prethodno bacio na pod? Zar je on stvarno uvjeren da će pobjedom njegove političke opcije već sutra čarolijom imati prekrasan život? Pa u postupcima mu se vidi o čemu misli: „Ne znam što bih sa sobom od sreće, jer moji su pobijedili!! Napokon!! Sada će sve biti dobro!!“.
Ono što mene zanima je kako je taj čovjek reagirao ujutro, kad je shvatio da mu je slavlje bilo preuranjeno? Je li i dalje ostao tako optimističan, i svima oko sebe govorio da će sve biti dobro ili je reagirao negativno, shvativši da je „izgubio“.
Ja stvarno ne mogu shvatiti uvjerenje prosječnog čovjeka da će nam odjednom, bez našeg truda, biti bolje ili gore. Svaka promjena koja se tiče većeg broja ljudi traži vrijeme koje je potrebno da se „stvari razviju“. Da se stvori kritična masa koja će neku ideju podržati ili potkopati. A kritična masa nastaje pojedincima. Jednim po jednim pojedincem koji razmišlja kritički.
I onda se ja pitam… u svojim nastojanjima da osobno, ali i kao društvo i država živimo bolje, što mi radimo? Kad smo se to zadnji put pitali? Što radimo? Mi, pojedinci. Ti i ja.
Valjamo se po zastavama i mislimo da će sve biti prekrasno jer je na vlast došao netko „naš“. Što još radimo? Bježimo iz Hrvatske, jer ovdje ne valja. Ako ostanemo ovdje – kritiziramo, ali nismo konstruktivni nego njurgamo, prigovaramo, mlatimo praznu slamu. Biramo vlast koju zaslužujemo, i to zato jer se ne informiramo dovoljno. A čak i kad se dovoljno informiramo, pitanje je jesu li informacije koje smo usvojili točne ili su kompromitirane tuđim uvjerenjima?
I onda se obeshrabrimo, i odustanemo. Ma, najbolje, odustani, ne možeš pobijediti aparat…. Pitam vas, a tko ga je stvorio? 😉 Zbog koga postoji sudstvo, zdravstvo, čiju djecu škole školuju i skupa s nama i odgajaju? To nas se ne tiče?
Ako nas se tiče, onda počnimo od svog mikro kruga činiti sve što možemo da nam bude bolje. Uredimo okoliš. Budimo ljubazni. Odgajajmo djecu da vole svoju domovinu, poštuju starije i budu vrijedni. Ulažimo u sebe pa ćemo tako dobiti novu snagu i samopouzdanje.
Znajmo da imamo pravo raditi i tražimo za sebe dobar posao. Tražimo povišicu. Dajmo povišicu. Potrošimo koju kunu kad imamo, jer tako se vrti krug novca, tko daje, taj i prima. Budimo vedri i kad ne ide. Vjerujmo da će ići, ali ne obeshrabrimo se jer aparat koji smo sami sebi stvorili nije za nas dovoljno dobar. Mijenjajmo! Počnimo od sebe, i širimo to kao „zarazu“ i na druge.
Na kraju, bavimo se i politikom, ili udrugama, ili sportom, ili bilo čime što nas ispunjava, a može biti korisno za društvo u cjelini! Krenimo od negdje. Ne vjerujem da postoji čarobni štapić koji može riješiti sve naše probleme, a pogotovo ne vjerujem da se nalazi u programu neke političke stranke. Jedino mi sami možemo kreirati vlastiti život. I to možemo puno bolje nego što mislimo. A ako nećemo, onda će nam ga drugi kreirati.
Eto, okrenimo se sami oko sebe, i okrenimo se sebi i drugima. Jer bit će nam onako kako si sami napravimo.
Ljubi vas (i dalje) dobro raspoložena Anita.