Pa zar nam nije dosta tuđih obećanja, čekanja bolje budućnosti koja će se nekom magijom sama stvoriti, nesposobnih političara i očekivanja da nas netko od njih spasi?
Piše: Anita Ratkić Šošić
Ima već neko vrijeme da razmišljam o načinu na koji većina Hrvata obavlja svoje poslove.
Možda je to ono vrijeme u kojem sam dovoljno sazrela da neke stvari uočim i zbog vlastitog iskustva.
Odgajana sam „po starinski“. U radu je spas. Ok. Ajmo reći da se slažem. Iako bi taj „rad“ trebao čim više odgovarati pojedincu, jer tada je on manje „rad“, a više strast, zadovoljstvo, ispunjavanje svrhe. Osim toga, raditi (i biti spašen, jelte) a ne biti priznat nije baš neka fora. A i posao i priznavanje si većina nas mora sama stvoriti.
Svatko od nas svojim stručnim i osobnim kompetencijama, kao i vlastitim izborima i spletom okolnosti, kreira i taj dio života, onaj poslovni, karijerni. Ali pogledajte malo oko sebe… Koliko ljudi poznajete koji se zaista trude na poslu, a koliko onih koji „fušaju“, štede se, bezvoljno ili polovično obavljaju svoje radne zadatke?
Reći ću to brojkama – ako pet radnika radi na 80%, na njih mora doći još jedan radnik koji će raditi 100% kako bi pokrio samo nedostatak u radu ove prethodne petorice. Nije li vrijeme da svi pomalo zasučemo rukave i prestanemo očekivati da će bilo tko za nas iznijeti naš manjak volje za životom ili radom?
Ajmo reći i nešto o radnom standardu i da se nešto na poslu treba napraviti najbolje što može. Mnogima su omiljene razne forenzične CSI serije. Zašto su tako dobre? Jer prikazuju ljude koji su prije svega posve posvećeni svom poslu i onda su uspješni. Pa i u stvarnom životu nećete dva puta ići kod iste frizerke ako vam je prvi put upropastila frizuru, a onoj dobroj ćete se iznova vraćati.
A zamislite razliku između dobre i angažirane učiteljice, koju vaše dijete voli i cijeni i one koja dijete umara svojim jednoličnim pristupom poslu i zbog koje ne znaš tko manje želi ići školu, ona ili dijete? Budite sigurni da ova „dobra“ učiteljica itekako radi s djecom i ima pravila kojih se djeca drže. O tome govorim! O tome da nađemo svoj posao, radimo ga s ljubavlju, najbolje što možemo i to će toliko dobroga donijeti svima!
Pa zar nam nije dosta tuđih obećanja, čekanja bolje budućnosti koja će se nekom magijom sama stvoriti, nesposobnih političara i očekivanja da nas netko od njih spasi? I svi ovi mladi koji odlaze van Hrvatske, odlaze ni zbog čeg drugog nego tamo raditi. Ovdje nema posla, kažu.
Slažem se i ne slažem istovremeno. Jer poznajem jako puno ljudi koji mijenjaju poslove i dobro žive od svog rada. Na istom mjestu u isto vrijeme. Samo s drugim pristupom.
To je samo kod nas čudno kad netko puno ili dobro radi. Želimo biti moderni i uspješni, ali zadržati sve balkanske metode zaobilaženja prevelikog rada. Kolektivna svijest još uvijek nam nalaže da nešto „maznemo“, makar to bilo dodatnih pet minuta vremena na marendi. I onda kad se nađe netko „čudan“ tko se vjerojatno i neće opterećivati s tvojih dodatnih pet minuta pauze, ali će po povratku tražiti da se krene s poslom, odmah nastane revolucija. A kamoli da bi napravili i malo više od onoga što moramo. Znate onu: „Ne možeš me platiti toliko malo, koliko ja malo mogu raditi“. Ma, užas živi! 😉
Evo primjera! Zamislite da radite u zgradi koja ispred sebe ima veliko gradilište. I vidite da bager dolazi u vaše dvorište, raskopa ga cijelog, radi rupe, uništava zasađeno cvijeće, priječi put prolaznicima do vas… Većina zaposlenika će gledati to uništavanje i eventualno reći: „Pa što ovi rade?“ Koliko će zaposlenika o tome obavijestiti svog šefa? Koliko će ih se ustati i izaći van te reći građevinarima da ne uništavaju tvrtkino dvorište i pitati ih je li to po planu? Tek rijetki.
HR ne bi bio takav biznis i takva mudrost kad bi se svaki zaposlenik vodio samo jednim pitanjem: „Što bih sada napravio da je ovo moj posao, moja kuća?“ E, tu leži velika mudrost. To može biti definicija radnog standarda. Da svoj posao napraviš kako treba, i napraviš štogod možeš da si na njemu koristan. Nebitno je koji posao radiš. Svi su važni. Liječnici, medicinske sestre, prodavačice, spremačice, učiteljice, stjuardese, strojvođe, radnici u proizvodnji, sutkinje itd…
Zar smo zaboravili crvenu novčanicu s likom Alije Sirotanovića i šta je ona značila? Da svaki čovjek može biti najbolji u onome što radi i zbog toga zaslužuje da mu se oda priznanje. Putem smo si ostavili samo da smo sirotanovići, a pijuke, lopate ili knjige smo zamijenili filozofijom kukanja i pesimizma.
Zato je bitno da znamo sljedeće: Nitko nas neće spasiti. Moramo se sami spasiti. Radosnim radom. Nemojte me ubiti, znam da zvuči pretenciozno, ali stvarno to mislim. Da svako kukanje vuče još situacija u kojima ćemo kukati. A samo hrabrost i angažman u smjeru koji nam se nekako čini ispravnim vodi u osobno a onda i u opće blagostanje.
Sve vas ljubi hrabra i uvijek optimistična Anita.