Kakav bi to bio vikend da u njemu nemamo barem jedan dječji rođendan, je tako? I sad svi roditelji klimaju glavom, i u sebi govore: „O, da. Koji su to troškovi… koliko rođendana… koliko vremena izgubljenog na vožnju djece…“.
Istina. Može se i tako gledati. I to je „lakši“ način gledanja na stvari. Život prolazi, budilica, buđenje, oblačenje, natjeravanje s djecom oko pranja zubi, kasniš iako ne znaš kako i zašto, tražiš ključeve i/ili mobitel, auto, gužva, vrtić, škola, obaveze, posao, sastanci, stres, djeca, škola, treninzi, što kuhati, što kupiti, pranje robe, suđe, i napokon krevet.
A „teže“ je sjetiti se da budilica znači da imamo posao, obaveze, i da je to razlog zašto se ranije dižemo. Da natjeravanje s djecom puni kuću zvukovima razgovora, trčkaranja, stresa, ali i radošću. Da se dan može opisati i okusima kave koju smo popili, zagrljajem partnera koji nas je ohrabrio, ljepljivim poljupcima naših najmlađih, nespretnim prstićima koji ostavljaju otiske na staklima dok zajedno gledamo nebo… popisu nema kraja. Svaki dan ima nešto lijepo. Onima koji to žele vidjeti.
Prolivena kava
No, vratimo se dječjim rođendanima.
Dok djeca uživaju na rođendanu, obično se popije „roditeljska kava“. Tako je bilo i za ovaj vikend. E, sad. Po prvi put nakon dugo vremena, osjećala sam se kao da sam upala u vlastitu zamku. Dogodilo se to da mijenjam neka dugogodišnja uvjerenja drugima, novima, i sad mi se ta uvjerenja sukobljavaju.
Konkretno, na toj rođendanskoj kavi bile smo samo nas četiri mame. Dvije mame su započele razgovor, potaknute time što je jednu od njih konobar dosta nespretno zalio naručenom bijelom kavom. I tu je krenuo razgovor. O tome kako je on nju zalio, popraćeno nizom psovki i tihog mrmljanja.
Pokušala sam „prolivenoj mami“ skrenuti pažnju i, pomažući joj da očistimo stol, rekla: „Možda je umoran, svi dosta radimo, bitno da se nisi opekla, a donijet će ti novu kavu.“ Ništa. Mislim da sam je čak iživcirala svojim komentarom (s obzirom da je nastavila psovati, da, to bi bilo točno).
Dolazi nova kava, razgovor se nastavlja. O tome kako škole štrajkaju, kako je produženi preskup, kako djeca previše divljaju, kako ovo, kao ono. Nakon pet minuta pokušaja da sudjelujem u tom razgovoru, ja sam odustala. Ja nisam imala volje slušati te negativnosti. Nijednog osmijeha, nijedne pozitivne stvari. I tu nisam mogla odoljeti, rekla sam ovako: „Kad bi vi znale kako je meni sad lijepo piti kavu na miru, a djeca se igraju. Sad kad su veći, tako sam sretna jer si to ponekad mogu priuštiti. Pa još prije dvije godine bih trčala za njima, a sad mogu na miru piti kavu.“. Ha-ha. I u tom trenu sam se okrenula mojoj prijateljici, četvrtoj mami na kavi, i rekla sam joj kako mi je lijepo piti kavu s njom.
Kako s onima koji samo kukaju?
I kratko sam promislila o tome da mi je teško nositi se s ljudima koji samo kukaju. I da se nalazim u problemu jer se u meni lome dva životna uvjerenja. Ono da u svakome ima nešto dobro, da je svaki čovjek vrijedan pažnje, ljubavi, poštovanja. I dalje to mislim.
Ali ako je netko negativan, zlovoljan, većinu vremena loše raspoložen, meni se više ne da družiti s takvim ljudima. I znam da nekad moraš. I onda primjenjuješ sve naučene tehnike da sugovornika opustiš, da razgovor poteče u pravom smjeru, da sastanak/događaj/bilo što, bude konstruktivan. Ali makar tu kavu vikendom mogu birati s kim ću i kako popiti.
I kaže mi moja prijateljica da je i ona imala slučaj koji ju je zabrinuo, isto se radilo o dječjem rođendanu, izbio je nesporazum, jer se jedna mama uvrijedila osjetivši se nepozvanom na neformalno čašćenje kolačima u parkiću. Ma kakav nesporazum. Nema nesporazuma. Samo svatko stvari gleda na svoj način. Moja prijateljica pozitivno, a ta druga mama uvredljivo, negativno. I nema se tu što reći. Možeš reći svoju (pozitivnu) stranu, ali na koncu, gledat će te kao čudaka jer si (kao) dobre volje. I nećete se složiti. I to je ok. Svatko ima svoj film. Pa ti gledaj da tvoj bude onaj u boji, vrijedan „gledanja“.
„Ona bi se uvrijedila i neovisno o tebi“
Rekla sam joj: „Draga moja, ne razmišljaj o tome. Ona bi se uvrijedila i neovisno o tebi. To nema veze s tobom. Ti si super pripremila taj rođendan, i nemoj molim te više misliti o tome. Najbolje odmah počni misliti na nešto drugo.“ I počele smo razgovarati o drugim stvarima, i smijati se kroz razgovor. I neugodna kava se začas pretvorila u nasmijano, toplo druženje.
Uskoro sam ostala sama. I uživala. U tome da sam sama, bar na tren. U kavi. U dječjoj galami koju sam svako toliko stišavala, ali kroz smijeh. Pokoja zraka sunca se probijala do moje kose, i pustila sam je da mi mazi pramenove. Možda sam izgledala i kao luđak. Onako zamišljena, opuštena, sa suncem u kosi. Kako se usuđujem biti dobre volje?
E, pa usuđujem se. I posrnem i ja, o, da. Ali navukla sam se na pozitivno razmišljanje, uživanje u sitnicama, maštanje o svemu što želim i što može biti. I što se mene tiče, to je put bez povratka.
Stoga preporučam svima koji su kao i ja, navučeni na pozitivu, da me čitaju. Onima kojima se život sastoji od „posao, kuća, i pusti me da spavam, i tako dok ne umrem“, pogotovo preporučam da čitaju.
Ljubi vas iritantno pozitivna Anita.