Piše: Anita Ratkić Šošić
Danas sam shvatila da dosad nisam bila svjesna koliko toga su me naučila vlastita djeca. Ili bolje rečeno, podsjetila su me na ono što smo kao djeca svi znali i primjenjivali, a putem negdje zaboravili, da je biti nasmijan i dobre volje najvažnija potreba, a ako se nešto ružno dogodi, da jednostavno treba prijeći na ono što će te uveseliti.
Zadatak roditelja apsolutno je taj da, pružajući ljubav i osjećaj sigurnosti, odgoje svoju djecu. Svaka mama ima svoja pravila. Pročitale smo knjige, poslušale i još uvijek slušamo tonu savjeta, pokušavamo raditi kako mislimo da je najbolje, preispitujemo se, živciramo, sumnjamo, dižemo i spuštamo. I sjajne smo. Uopće u to ne sumnjam.
Ali nekad se zbog tempa života dogodi da previdimo neke predivne trenutke koji se događaju nama ispred nosa, a mi za njih nemamo interesa ili vremena.
Jučer smo žurili na posao, u školu i vrtić. Kaos kao i svako jutro. Da, da, ja sam kriva. Da pripremim robu navečer, tako ne bi bilo. Da ne ispijam kavu ujutro, tako ne bi bilo. Da se ranije ustanem… Onda mi možda paše malo kaosa, haha, da živo započnemo dan.
I gledam mlađeg sina, spremni smo, izlazimo iz kuće, a on se vuče kao puž. I oštro mu kažem: „Idemo, moramo stići na vrijeme!“ I fakat, iako se trudim biti cool, možeš osjetiti nervozu u mom glasu, ustvari sam ljuta na samu sebe jer nismo ranije krenuli.
S takvim raspoloženjem pravi sam „partibrejker“ i odmah se stvara loša atmosfera. A on, pilić mali, što napravi, nasmiješi se, i kretnjama glumeći sporog robota se dokliže do nas. Nasmijao se na svoj račun, i još je na zabavan, iskren, i posve nevin način amortizirao moju nervozu, naizgled je ne upivši nimalo na sebe, već radosno nastavivši svoj dan.
O tome danas želim pisati. O tome kako djeca, čim im se nešto ružno dogodi, idu dalje. Odmah prelaze na drugu aktivnost uz koju će se bolje osjećati. Ne vraćaju se više na ono ružno od prije! Zaboravljaju! Kako je to sjajno! Pa takvi smo i mi valjda nekad bili.
Znam da i kod djece karakter jako rano počne pokazivati svoju narav, to svjedočim svaki dan, ali neke stvari su zajedničke. Kad dijete doživi nešto što je ružno, ono se uz primjerenu utjehu umiri, i samo nastavi dalje. Tipičan primjer je kad dijete ogrebe koljeno! Čim osjeti bol, i ne daj Bože, vidi kapljicu krvi, uz dugački maaamaaaaaa, dijete se baca mami u zagrljaj i smješta u krilo, te čeka da mamini ljekoviti poljupci počnu djelovati. Dijete i dalje boli, ali ono više ne plače. Umiri se, i zadovoljstvo koje mu je pružila mamina utjeha prevlada. Dijete se tome prepusti, i za minutu se nasmijano ide dalje igrati. Koljeno ga sigurno i dalje boli, ali dijete je odlučilo prepustiti se pozitivnim stvarima, a ne fokusirati se na negativno. Djeca instinktivno traže način da se osjećaju bolje. Genijalno!
Kako smo onda mi ljudi postali tako „oštećeni“? Gdje smo usput izgubili tu potrebu da nam bude dobro, i zamijenili je uvjerenjima da je život težak? Bila bih sretna, ali sam odrasla, pa ne mogu uvijek biti sretna, jer život je težak. To je otprilike to pravilo. Odakle nam to uopće?
Kad sam bolje pogledala vlastito dijete, meni izgleda ispravna ta njegova mala dječja logika – svoju pažnju usmjeriti na nešto lijepo, zabavno, ugodno i kroz to se dobro osjećati. Zašto bismo se bedirali kad možemo raditi robotski hod i biti nasmijani?
Jasno je da odrastanje sa sobom nosi potrebu da se uozbiljimo, ali možda i tu treba pronaći neku granicu. Nismo li možda postali malo preozbiljni? Kad se družiš s djecom, opet se prisjetiš škakljanja, valjanja po travi, trčanja u plićaku, skakanja u more, crtanja i bojanja, smijuljenja i sakrivanja u krevetu, penjanja na stabla… itd. Probajte napraviti bilo koju od ovih „dječjih aktivnosti“ i biti loše volje. Ne ide.
Pa pokušajmo barem par minuta u danu odvojiti za neku svoju „ludost“, i pustimo si taj adrenalin da projuri kroz nas, da nas podsjeti da smo živi, i da iako trebamo biti odgovorni, ozbiljni i odrasli, pritom ne moramo biti dosadni, neveseli i pesimistični. 😉
Ljubi vas užurbana i vesela mama Anita.