Kolumna |KOLUMNA Kako nazvati “dečka” od 40 i kusur?

Idi na originalni članak

Ne tako davno, časopis „Jezik“ organizirao je natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ.
Prva tri mjesta dobila bi solidnu novčanu nagradu.

Oglas

Svojevremeno sam se čitavu godinu spremala poslati neku od riječi koje sam brižljivo smišljala i zapisivala, ali sjetila bih se prijaviti prekasno, tj. onda kada je natječaj zatvoren.

Nije da sam svojim doprinosom željela obogatiti fond riječi našega jezika, (ionako mislim da je već previše suludih ušlo u njega) vodio me sasvim prizeman i prost razlog – novac.

Osim toga, već godinama smišljam naziv jednome pojmu za koji, kako smatram, nema adekvatnog izraza u našem jeziku.

Jezičari su inače jako temeljiti i savjesni ljudi, ništa im ne promiče i malošto prepuštaju slučaju, ali mislim da im se ovdje potkrao jedan, sada već teško popravljiv propust.
Ne mogu ih kriviti zbog toga i sama sam zatečena novonastalom situacijom i uz sav trud ne mogu smisliti riječ koja našem jeziku tako silno treba.

Naime, u zadnjih je 20-ak godina postalo jako moderno razvoditi se, napuštati ili biti napušten od svojih životnih partnera.
Tko je za to kriv, potpuno je nevažno, a i nije predmet jezičnoga proučavanja.

Samci su se odjednom našli u jednoj vrlo škakljivoj situaciji, morali su hitno pronaći novog životnog partnera i krenuti ispočetka.
Nikome više nije do braka, ljudi su se već jednom ili dvaput opekli i svi žive u nekakvim, popularno rečeno, divljim zajednicama.

I tu nastaje problem.

Malo nas je, nakon jednog ili više propalih brakova u cvijetu mladosti, svi smo već zreli ljudi, a odjednom se nalazimo u situaciji kako nekome moramo priopćiti da smo u vezi i imamo “dečka ili curu”.

Dakle, nalazimo se u srednjim (navodno) najboljim godinama, nemamo supruga, muža, ali imamo nekoga uz sebe.

Meni je zaista neugodno kada moram reći ženi u dućanu, kako će moj “dečko” navratiti kasnije i pokupiti to što sam kupila jer mi je teško samoj nositi.

Sadržaj rečenice potpuno gubi smisao, prodavačica zaboravlja da sam uopće nešto kupila i da bi to nešto trebalo spremiti na sigurno i jedino što u toj obavijesti čuje je: Dečko! Ona ima dečka!! Kupila je u mom dućanu samo zato da bi to naglasila! Kuja bahata!

Znam i sama, zvuči prepotentno i smatram prodavačici bitnim naglasiti kako to nije dečko od nekih 20-ak godina, nego ozbiljan čovjek mojih godina, ali osjećam se jadno jer prodavačicu uopće ne zanimaju detalji iz mog privatnog života dok me čudno odmjerava.

Ponekad lažem kako bih izbjegla ovu, po mene mučnu situaciju pa kažem: “ Muž će navratiti kasnije….”.

To prodavačici uopće nije sumnjivo, ali ja se osjećam kao dno lažljivog dna i očekujem kako će svakog trenutka skočiti preko pulta, unijeti mi se u lice i vrisnuti: „Lažljivice malograđanska, ti uopće nemaš muža, idi pa pričaj te svoje laži nekom drugom, a ne meni koja krvavo zarađujem svoju plaću!“.

Dakle još jedan Sofijin izbor moga života: lagati i gaditi se sebi ili reći istinu i ispasti kupac – davitelj koji daje višak nepotrebnih informacija?

Na koncu mi je najlakše uopće ne spominjati ništa već sve u životu raditi sama, tako da taj dečko zaista gubi smisao svoga postojanja, kako teoretski tako i praktično.

Nadalje, riječ dečko u svakodnevnoj komunikaciji, ne daje nikakvu dodatnu informaciju, usput ga spomenuvši, pažljivom slušatelju nije jasno je li riječ o ozbiljnoj vezi, živite li u istom prostoru, imate li zajedničku ili svatko svoju djecu. Apsolutno ništa. To je jedan suludo šturi podatak smišljen kako bi obezglavio sugovornika.

Netko će reći da nije potrebno nazivati ga dečkom kada postoje mnogi drugi izrazi.

Koji točno?

Nevjenčani suprug? Partner? Zaručnik? Životni suputnik ? Muškarac života ? Čovik? Intimni prijatelj?…
Zaista je teško odlučiti koji je izraz neprikladniji i nesuvisliji pa na kraju ispada kako je dečko, koliko god to loše zvučalo, ipak najbolji izbor.

S druge strane, mogla bih ga jednostavno nazvati imenom ili koristiti ličnu zamjenicu kada ga već spominjem, ali to se samo na prvi pogled čini jednostavnim.

Prodavačici u dućanu to ime ne znači ništa, dakle u tom je kontekstu beskorisno, poznanicima koje rijetko viđam pa ne znaju za neke promjene u mom životu također i onda ponovno dolazim na isto, moram objasniti koja je funkcija tog imena u mom životu i vraćam se na početak.
Dakle korištenje imena korisno je samo u društvu bliskih osoba, ali njima ionako nije potrebno dodatno objašnjenje.

I tako ja godinama smišljam hrvatsku novotvorenicu za osobu s kojom živim, namjeravam bez ikakvog plana živjeti i dalje, s kojom se pojavljujem u društvu i koja mi služi kao posljednji štit obrane od nasrtljivih daveža (kojih je doduše svakim danom sve manje ), ali i kao siguran dokaz kako sam eto, usprkos godinama i svom zlu koje me zadesilo, bila u stanju naći dečka.

Eto, to me muči već godinama i nadam se da ću jednom smisliti prikladan naziv za osobu koja spava do mene.

Na koncu, uspjeli su smisliti ime ležećem policajcu i nazvati ga uspornikom pa ne vidim razloga zbog čega dečko ne bi imao jednak tretman.

(jer ako netko hitno ne smisli prikladan naziv, morat ću se opet ženiti pod stare dane…. )

Piše: Tamara Šoić

Exit mobile version