Naime, o čemu god mi, stanovnici ove zemlje razgovarali, uvijek svaki razgovor, prije ili kasnije završi na politici.
Slušam neki dan dva penzića na moru….oni su u stanju satima pričati isključivo o političkim temama.
Sve im je jasno, sve im je poznato, silno se živciraju oko starih, novih, budućih političara, a jedini rezultat njihova razgovora je visok tlak i ubrzano lupanje srca.
I takvi se razgovori vode na sve strane. Neki su smisleniji, neki manje smisleni, ali zanimljivo je upravo to da je svakom, ali baš svakom u državi situacija potpuno jasna. I da su silno zabrinuti zbog nje.
Jasna je i meni. I sama guram nos u kao neku politiku i koji put se pitam ima li to uopće smisla.
Ono što znam i što sigurno nema smisla jest očekivanje nekakvog Spasitelja, novog Isusa Krista, Treće opcije ili kako je god već nazivaju, koja će nas spasiti.
Nama je eto jasno. Konstatirali smo, utvrdili i sad samo moramo čekati.
Jer ON,ONA,ONO će sigurno doći.
Mi smo ionako mali, bezvrijedni i nebitni i ne možemo promijeniti ništa.
Treba nam Veliki vođa, Sveznajući Osloboditelj i Spasitelj koji će nas povesti s urlikom na usnama, kojem ćemo se prikloniti i stvar će nakon par dana biti riješena.
Samo taj Netko, nikako da se pojavi. Čak smo lagano i zabrinuti.
Organiziramo tu i tamo neke prosvjede nevrijedne spomena i broja sudionika, čisto kako bi sami sebi dali do znanja da nismo skroz digli ruke.
Tu smo, čekamo da se krene.
Objavit ćemo tisuću i jedan tekst, link, sliku… s nekog prosvjeda koji se zbiva na sigurnoj udaljenosti kako bi svima jasno dali do znanja da razumijemo i suosjećamo.
I sami ćemo u svojim glavama biti tamo negdje na barikadama, razdrljene košulje i lica ozarenog idealima sve dok ne dođe trenutak kada gasimo ovaj stroj ispred sebe. Tada se sve to događa nekom drugome.
U revoluciju ćemo se vratiti odmah sutra, kada ga ponovno upalimo.
I tako već godinama.
Nema veze što su tijekom tog čekanja i imaginarne borbe većini od nas prohujale najbolje godine, što su djeca odrasla, a mi im možemo ponuditi jedno veliko ništa u oporuci.
I mislim se tako, što bi se dogodilo da se pojavi ta tzv. Treća opcija sastavljena od najboljih svjetskih stručnjaka, nobelovaca, genijalaca u prosvjeti, zdravstvu, gospodarstvu, poljoprivredi i ostalim bitnim i manje bitnim granama potrebnim da bi jedna država pristojno funkcionirala?
Bili bi sretni ravno 10 dana, a promijenilo se ne bi apsolutno ništa. (o tome kako bi im jedanaesti dan počeli brojati krvna zrnca i mjeriti količinu domoljublja, neću uopće pisati jer onome kome do danas nije doprlo do mozga tko su u ovoj zemlji najveći domoljubi i koliko je koštalo njihovo domoljublje, neće nikada ni doprijeti).
Mogli bi ti entuzijastični nesretnici sakupljeni sa svih strana svijeta upirati sve svoje znanje, sposobnosti i vještine u spas zemlje, ne bi je mogli spasiti. Jer kako spasiti nekoga tko ne želi biti spašen i tko čeka u fotelji da ga spasi netko drugi? Nikako!
Mogli bi ti ludi idealisti raditi 24 sata dnevno, što im vrijedi ako će spremačica u školi maznuti jednom mjesečno bocu Domestosa, ravnatelj izmisliti pokoju dnevnicu sebi i ljubavnici, medicinska sestra opremiti prvu pomoć u autu s nekoliko zavoja i flastera iz bolnice ili ambulante, gospođa s nepoznatog šaltera sređivati rodbini i poznatima sve ono za što netko tko ne poznaje neku takvu gospođu (iako vjerujem da takvi ne postoje u ovoj zemlji) treba danima čekati u redu…itd., itd….
A to su tek oni mali, sitni, nebitni ljudi…oni nešto bitniji maznut će nešto bitnije, veće, spektakularnije, nešto što će onoj maloj spremačici s Domestosom u torbi biti samo nedosanjan i neostvaren san kojeg bi ostvarila istog trenutka kada bi joj netko pružio priliku za to.
Istovremeno će svi ovi kojima je eto lošim poretkom zvijezda onemogućeno maznuti nešto više od Domestosa, kukati, zapomagati, moralizirati, prozivati, kriviti, upirati prstom, zviždati dok im usta ne poplave, mahnito prelistavati svake novine koje se mogu uz plaćanje jednog kapucinera pročitati i čekati spas.
Osim spasa, čekat će i neke buduće izbore nadobudno vjerujući kako će svojim odlaskom na biralište promijeniti svijet.
Piše: Tamara Šoić
