Tehnički pregled je jedno predivno iskustvo, pogotovo za nas žene. Godinu dana čekam taj trenutak i uvijek ga pamtim po dobru. Čula sam neke dobronamjerne (muške) savjete kako uvijek treba imati nekog poznatog na tehničkom, nekog zamjenskog vozača samo za tu priliku kojem predaš ključeve, odeš na kavu , a on obavlja sve.
Ovo mi nikada nije bilo jasno. U čemu je točno štos? Što postižem povjeravajući ključeve svoga auta nepoznatom čovjeku? Kakvu poruku šaljem? Postoji nekoliko mogućnosti:
– Glupa sam i nesposobna sama otići na tehnički, trebam nekoga da to učini umjesto mene
– Patološki se bojim one rupe nad kojom moram voziti (ovo mi čak zvuči razumno)
– Osim što sam glupa i nesposobna, lijena sam i rađe pijem kavu dok drugi rade umjesto mene
– Imam vezu na tehničkom, a veza je čarobna riječ od koje se svakom prosječnom Hrvatu naježi koža na rukama, i ako nešto volimo u našem bogatom leksiku, onda je to riječ – veza. -Vozim krš, i ako to ne učini netko umjesto mene, auto mi zauvijek ostaje neregistriran (mislim da takvima treba nešto jača veza, i da pristaju na sve samo kako bi završili s tom agonijom i neizvjesnošću).
Dalo bi se pronaći još varijacija na ovu temu, ali i ovo je sasvim dovoljno. U cijeloj priči nije mi jasan još jedan dio, trebam li tom dobrom čovjeku koji crnči umjesto mene nešto platiti? Nisam neka škrtica, ali pobogu, tehnički traje 20 minuta, i ne bih ga okarakterizirala kao teški fizički rad. Ustvari, meni je izuzetno zabavan. Postoje za to nekoliko razloga.
Na tehničkom pregledu postoji stroga spolna podjela.
Muškarci koji se bakću autima
Žene koje se bakću papirologijom.
Nikad nisam vidjela muško biće iza šaltera, niti žensko u onoj rupi. Ok, razumljivo i opravdano.
Muškarci na tehničkom su najljubazniji ljudi na svijetu, ustvari mislim da ne postoji nitko tko ima više razumijevanja za nas žene od njih. Dok sam se vrzmala danas tim meni zastrašujućim prostorima punim nekih čudnih sprava, razmišljala sam kako vjerojatno, prilikom zapošljavanja moraju ispuniti neke posebne klauzule koje uključuju strpljivost u ophođenju s nejakim ženskim rodom, spremnost na objašnjavanje bilo kakve nejasnoće i širok osmijeh.
Ili se taj osjećaj jednostavno u njima s vremenom rađa. Vidjeti ženu kako sama, bez ikog svog, bez zamjenskog vozača koji pruža kompletnu uslugu obavljanja tehničkog, nezaštićenu i ranjivu u apsolutnom carstvu muškaraca, za njih je privilegija i čast, štoviše poziv i dužnost.
Osim što nas vide kao krhka i ranjiva biće, prepoznaju oni u nama tu hrabrost i prkos za sučeljavanje s nečim nepoznatim.
Smatrala sam potrebnim svoga Vođu upoznati s nekim bitnim podacima vezanim za moj auto.
Naime, pola sata prije dolaska na tehnički, bila sam na još jednom muškom mjestu na kojem vladaju isti nepisani zakoni. Servisiranje vozila. Ako je tehnički za mene Odaja tajni, onda je servis nešto neizmjerno veće, gotovo neopipljivo zbog svoje apstrakcije. Tamo čak ne postoje ni žene iza šaltera, one se nalaze visoko gore u salonu okupanom mirisom novih automobila, sve ispod njih ne postoji, i zabrinula bih se za vlastiti rod da nije tako.
Uglavnom, smatrala sam iznimno važnim za razvoj događaja koji slijede, uputiti svog Vođu s tehničkog kako je auto dovezen direktno sa servisa, i ako nekim čudom pronađe kakvu grešku, onda nije do mene i ja s greškom nemam ništa. On se nasmiješio šeretski, potvrđujući mi time kako se to samo po sebi podrazumijeva.
Komunikacija je uspostavljena, Vođa dalje postupa intuitivno i nema te škole koja bi ga stečenom životnom znanju mogla obučiti. Osjeća moju privrženost automobilu, majčinsku zabrinutost za sudbinu svoga djeteta. Vragolasto mi, između dvije provjere kočnica, napominje kako se rijetko viđa toliko očuvan automobil s gotovo smiješnom kilometražom. Tom me rečenicom potpuno osvaja. Štoviše, računa mi kilometražu dijeleći je s brojem godina, i dobiva podatak kako godišnje prelazim samo 6 tisuća kilometara. Imam potrebu odmah objasniti na koji je način uopće došlo do te enormne brojke, u sebi psujući Lakija i pripisujući mu barem 2 tisuće kilometara po godini.
Zabrinuto sam mu rekla kako je to previše, na tren ga zbunivši jer nije znao pričam li ozbiljno ili se šalim, ali razgovor se odmah potom nastavio u veselom tonu.
Na redu su svjetla. Pomalo sumnjičavo vrti glavom i već se vidim kako se bijesno vraćam na servis istjerujući pravdu. Pita me tko mi je mijenjao žaruljice u svjetlima. Hm , trik pitanje!! Sad bi onaj mit o meni kao krhkom i bespomoćnom biću mogao naletjeti na sklizak teren, ali ne dam se…Najprije zamišljeno vrtim glavom, kao ne mogu se sjetiti tih meni nebitnih i nejasnih detalja iz života, a onda se pobjedničkim sjetim: Brat!
Mit je ponovno na čvrstim temeljima. Bila bi glupa pogreška spomenuti svog dečka Lakija i to iz dva razloga: prvi je taj jer u očima Vođe više nisam bespomoćno biće koje vapi i molećivo zazivlje pomoć, već neka sirota koja ima beskorisnog dečka/muža/čovjeka koji je pritom i nesposoban jer ne zna staviti žaruljice gdje im je mjesto. Zato pristajem na svrsishodnog Brata, štiteći pritom Lakija i svoj integritet. Vođa je gotovo glasno odahnuo na spomen Brata, sada potpuno siguran u svoju procjenu mene. Mislim da si u sebi čestita na istančanom poznavanju ljudske psihe koju je doveo do savršenstva radeći ovaj posao.
Na traci do mene nalazi se muškarac. Malo postariji, ali bez uvida u svoju dob, neprirodno pofarbane kose i špičastih cipela. S BMW-om. Iz aviona se vidi kako na cijeli tehnički pregled prezrivo gleda.
Istovremeno smo svatko na svojoj traci. Uspoređujem svoga i njegovog Vođu. Kao prvo, njegov Vođa s njim ne komunicira, naredbe mu izdaje pogledom i prstima. Pofarbani sve radi sam, sam se vozi nad onom rupom, sam pali i gasi svjetla, sam parkira auto, sam odnosi papire na šalter… dok moj Vođa mene zabavlja neobaveznim razgovorima, i uopće mi ne dopušta riskiranje vlastitog života vozeći se nad onom zastrašujućom rupom.
Osjećam opipljivu mržnju pofarbanog iz BMW-a koji također prati rad moga Vođe, ali se pravim da ga ne primjećujem. Ne zna se što mu teže pada, moj ljubazni Vođa ili moje ignoriranje njegova auta, frizure i cipela. Udarac za udarcem.
Kada mi je Vođa uredno parkirao auto, skinuo staru naljepnicu i nalijepio uredno novu na isto mjestu (fobarbani je svoju gulio noktima) došlo je vrijeme rastanka. Štoviše, pomogao mi je isparkirati auto jer je neki nesmotreni (muški) vozač stao pomalo neoprezno. Na to su mu priskočila još dvojica Vođa i uz njihovu pomoć sam sretno isparkirala. Uz dugotrajno mahanje kroz prozor i zvuk sirene, napustila sam na dugih godinu dana to čarobno mjesto dragih ljudi.
I sad si opet postavljam pitanje. Čemu onaj lik s početka priče? Koja je njegova funkcija? Što je 20 minuta nezdravog kafenisanja naspram ovog neprocjenjivog zadovoljstva? A možda je taj svemogući zamjenski vozač potreban zbog samih muškaraca? Onih antipatičnih tipova u svojim BMW-ima koji na taj način zaobilaze nekoga šutljivog i strogog Vođu spremnog tražiti im i dlaku u jajetu.
Piše: Tamara Šoić
