Bit će doista šteta ako nas odlazak bake Kate ne potakne na razmišljanje i razgovor uz kavu o tome koliko se još takvih heroja naših ulica sjećamo
Piše: Neven Šantić
U digitalnoj eri i planetarnoj internetskoj povezanosti, Warholovih petnaest minuta slave za svakoga više se ne doima proročanstvom već svakodnevicom. Na tekućoj vrpci izmjenjuju se događaji i njihovi sudionici, da bi se već na koncu dana jedva sjećali što je bilo ujutro.
Čak i kod ispijanja kave na Korzu ili u nekom od kvartovskih kafića sve više vremena provodimo surfajući, mahnito tražeći sve novije i novije (a zapravo umnogome reciklirane i nevažne) informacije, umjesto uživanja u jednostavnoj, ponekad i banalnoj, ali iznad svega ljudskoj komunikaciji. U komunikaciji, sve površnijoj i rjeđom, u kojoj se – što sjećanjima, što komentiranjem zbilje i ljudi koje poznajemo, što tračevima – stvara i održava duh svakog grada.
Bit će doista šteta ako nas odlazak bake Kate ne potakne na razmišljanje i razgovor uz kavu o tome koliko se još takvih heroja naših ulica sjećamo.
Onih takozvanih malih ljudi koji nisu ništa izumili, nisu se obogatili niti su čovječanstvo – ili sam grad – zadužili nekim dostignućem da zasluže mjesto na ljudskoj ljestvici “uspješnosti”; ali su svojom pojavom i nastupom odnosno utkanošću u život grada, obogatili i naše živote.
Na prvu, uz baku Katu padaju mi napamet dvojica, Joja i Simke. Da ne idemo dalje u prošlost. Kao i baka Kata, svaki je od njih imao svoje “fanove”, ali su svi zajedno bili, a nadam se da će i ostati, dio kolektivne memorije grada – što jedan grad upravo i čini gradom.
Budi mi se sjećanje na rečenicu jednog mudrog straca koji mi je davno objašnjavao da ljudi – i kada se smiju i kada plaču, i kada buče i kada su tihi – a ne zgrade ili ekonomska uspješnost, razlikuju grad od grada, otkrivaju kakvu koji grad ima dušu, od kakvih je ljudi sazdan, čega se sjeća, što pamti i što prenosi u budućnost.
Zato predlažem našim sugrađanima da prvu sljedeću kavu s poznanicima i prijateljima provedu s odloženim mobitelima, pokušavajući se povodom smrti bake Kate prisjetiti svih malih heroja naših ulica, utvrđujući i šireći priče o njima, njihovoj posebnosti i utkanosti u dio života grada.
U protivnom, sva je prilika da će neke buduće generacije za pedesetak godina živjeti u bezličnom gradu koji se ni po čemu neće razlikovati od nekog grada u drugim dijelovima Europe, Amerikama ili bilo gdje drugdje na svijetu.
Gdje će ljudi “komunicirati” mobitelima i kada sjede jedni preko puta drugih za istim stolom u kafiću!