Šetalište o kojem će govoriti ovaj tekst nije postojalo unatrag 170 godina. Tada je tamo bio vinograd, a u Rijeci i Sušaku, tada dva grada naslonjena na obale Rječine, živjelo je ukupno nešto više od 15.000 stanovnika
Piše: Neven Šantić
Govorimo o sredini 19. stoljeća, točnije o 1855. godini kada je, podsjeća nas Radmila Matejčić u knjizi Kako čitati grad, prokopano novo korito Rječine preko ex Franjevačke brajde. Preostali dio Brajde na istočnoj strani na Sušaku počeo se nazivati Brajdica, koja će dvadesetak godina poslije biti isparcelizirana da bi tamo niknuo novi centar Sušaka. U staro korito Rječine puštena je morska voda, pa je nastao Mrtvi kanal.
S vremenom, na lijevoj obali novog toka Rječine, tamo gdje su stoljećima biti vinogradi, nastat će šetalište – današnje Šetalište Andrije Kačića Miošića. Koje je šetalište samo zato što se tako zove. Malo tko se tamo zadržava, sjedi na klupi i odmara, a još manje je onih koji šetaju uz žuboreću rijeku. Uglavnom njime žurno prođe tek pokoji građanin ako se poslom zatekne u tom dijelu grada.
Nema sadržaja koji bi tamo privukli ljude
Može li se ovo tek stotinjak metara dugačko šetalište oživjeti i eventualno produžiti? Može li Rijeka nakon širenja morske šetnice (Molo Longa i samo središte gradske luke nakon skorašnjeg zatvaranja parkirališta) različitim sadržajima zainteresirati svoje građane i za već postojeću riječnu šetnicu?
Nogostup uz Rječinu uređen je 2013. godine, klupe i ograda uz rijeku još su u dobrom stanju. No, nema sadržaja koji bi tamo privukli ljude. Prostor je nakratko bio oživljen u veljači 2021. godine u sklopu projekta »Kortil uživo«, a provodio se u kvartu koji obuhvaća zonu oko Rječine te dio Sušaka u okruženju Hrvatskog kulturnog doma, kao dio programa Slatko i slano, Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture. Nakon toga ništa.
Za oživljavanje ovog prostora, istine radi valja reći, najveća je prepreka okruženost vitalnim gradskim prometnicama. Od gradske ure na Titovom trgu do ušća Rječine tri su cestovna i jedan željeznički most koji onemogućavaju dužu šetnicu u kontinuitetu. A oni vozači koji namjeravaju s riječke doći na sušačku stranu grada jednostavno moraju proći sa sjeverne, istočne ili južne strane Šetališta Andrije Kačića Miošića, pretvarajući ovaj komad (zapravo dva komada presječena ulicom Rade Šupića) uređene šetnice u neveliki otok usred prometnog kaosa.
Planirati se može – već danas
Što se, dakle, može učiniti da Rijeka uz morsku revalorizira i svoju riječnu stranu. Da ih, na zadovoljstvo svojih građana, po mogućnosti i spoji u jedinstveni doživljaj srašćenosti grada s vodom? Za nekoliko dana i godina sigurno se ništa ne može napraviti. Ali planirati se može, već danas.
Bilo bi zato lijepo kada bi gradska vlast za početak, primjerice, pozvala građane da daju neobavezujuće prijedloge kako bi pojas uz Rječinu, uključujući tu i Deltu, trebao izgledati, što bi se tamo u budućnosti trebalo nalaziti. Ako bi se taj, nazovimo ga, javni poziv pokazao uspješan odnosno izazvao veliki interes građana, na poticaj tih prijedloga bilo bi logično raspisati novi arhitektonsko-urbanistički natječaj za taj dio grada.
Projektni zadatak bio bi stvoriti u centru grada novi prostor za relaksaciju i rekreaciju građana.
Tko zna kakvih bi sve rješenja bilo, osvarivih i neostvarivih. Možda bi se našlo i takvih koji bi doista uskladili prometnu zbilju sa snom o šetnici uz rijeku, koja bi se zapadno od ušća Rječine moguće spojila sa planiranom šetnicom u budućoj marini za mega jahte u Porto Barosu.
Do tada, do realizacije ovog sna, bilo bi lijepo da gradske vlasti, udruge i građani povremenim akcijama i manifestacijama, kao što ih primjerice ima u blizini Konta, oplemene i ovih stotinjak metara šetnice na Šetalištu Andrije Kačića Miošića i privuku građane da bar ponekad posjete taj dio grada.
Šteta neiskorištenih klupa i pogleda na Rječinu.