Već odavno nema smiješka na licima prodavačica u trgovinama PIKO, kao što je postalo uobičajeno njihovo slijeganje ramenima kada ih se pita zašto nema nekog proizvoda ili zašto ga je nestalo
Piše: Neven Šantić
Kada još pratite sve što se posljednjih godina zbiva oko riječkog PIK-a, pogotovo od kada glavnu riječ u firmi vode Gino Pastorčić, Igor Borovac i njihova ekipa, jasno vam je da je nekada respektabilno poduzeće na konopcima, na korak udaljeno od konačnog pada.
A prije 77 godina, kada su nastale obje sastavnice današnjeg PIK-a, sve je odisalo optimizmom. S jedne strane, nastao je Žitni fond odnosno Veležito, inovativno poduzeće koje je 1963. godine projektiralo veliki stroj za pranje boca u mljekarstvu, kapaciteta 10.000 boca na sat, i koje će, ujedinivši se s nekoliko manjih firmi, postati Industrijsko prehrambeni kombinat.
Na drugoj strani, iste te 1947. godine nastao je Pek-Pod koji je svoje zvjezdane trenutke imao 1964. godine kada je proradila Tvornica kruha na Vežici. Konačno, Industrijsko prehrambeni kombinat i Pek-Pod ujedinili su se 1967. godine u Poljoprivredno (kasnije prehrambeno) industrijski kombinat Rijeka (PIK).
PIK krajem 60-ih proizvodio 50-tak artikala
Ovaj mali podsjetnik na prošlost PIK-a svjedoči o vitalnosti i ambicioznosti tvrtke, koja je odmah po integraciji demonstrirala svoju moć. Naime, u ta je vremena, za koja nas neki uvjeravaju da su bila sami jad i čemer i da nije bilo poduzetničkog nerva, točnije u listopadu 1967., PIK pored postojećih 34 artikla građanima omogućio da probaju 11 novih vrsta kruha i peciva.
Nadalje, ulagalo se i u mljekarske farme u Istri, Gorskom kotaru i Lici, proizvodilo sve bolju tjesteninu, s PIK-ovim kolačima odrastali su brojni Riječani, a s vremenom Tonka je s cijelom paletom proizvoda pod tim imenom postala prepoznatljivi brend, praktički sinonim za PIK. Činilo se da hrvatsko privatizacijsko čudo(vište) ne može nauditi ovoj tvrtki.
Tu je počela povijest propadanja PIK-a
I onda je odlučeno da se likvidira upravo ta Tonku. Tu je počela povijest propadanja PIK-a. U trenutku kada Dukat, Vindija, čak i mala Zdenka iz Velikih Zdenaca imaju svoje mjesto na hrvatskom tržištu mliječnih proizvoda, ispostavilo se da, eto, jedino PIK nema u tome računicu. Tako su u sukobu većinskih i manjinskih dioničara odlučili oni koji su kao pojedinačno najveći dioničari preuzeli kontrolu nad tvrtkom, Gino Pastorčić, Igor Borovac i njihova ekipa.
Podaci pokazuju da je u posljednjih nekoliko godina pod njihovom kontrolom prepolovljena imovina i kapital društva. I taj se proces nastavlja. Nakon prodaje mljekare na Škurinju, na redu je Tvornica kruha na Vežici koja bi 1. kolovoza ove godine trebala navršiti 60 godina. Navodno, proizvodnja kruha i tjestenine trebala bi seliti u Industrijsku zonu na Kukuljanovo, ali tko će u što više vjerovati nakon tolikog devastiranja firme.
Trenutno se vodi završna bitka
Trenutno se vodi završna bitka oko cijene po kojoj bi Pastorčić i društvo trebali otkupiti dionice od malih dioničara, pri čemu im Hanfa brani da idu ispod zakonskog minimuma. Ali, što će im to, što će im kontrola većinskog paketa dionica kada svjesno ili nesvjesno tvrtku vode u konačnu propast? Ili je, ipak, i mimo mljekare i pekare na Vežici, ostalo dovoljno nekretnina da se isplati biti većinski vlasnik i kada nestane bilo kakve proizvodnje a radnici završe na Zavodu za zapošljavanje?
Morat ćemo se malo strpiti kako bi dobili odgovore na ova pitanja.
U međuvremenu razmislite: biste li, da imate viška novca koji želite uložiti, nakon ovakvih događanja u PIK-u posljednjih godina uložili u tu tvrtku? I kakav je to kapitalizam koji prakticiraju Pastorčić i društvo?
Tužna je ovo priča o nekad moćnom PIK-u.