Na početku rusko-ukrajinske krize, komentirajući na ovom istom mjestu jedan u nizu okršaja Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića oko pogleda na taj sukob, spomenuo sam toksični učinak Putinova nastojanja da obnovi rusko carstvo na međunarodne odnose i svjetski poredak.
Piše: Neven Šantić
Naravno da je nakon Gruzije i Moldavije i u Ukrajini primijenjen isti recept pobune kojeg slijedi traženje pomoći majčice Rusije i naposljetku priznanje odmetnutih regija kako bi s vremenom “svi Rusi živjeli u istoj državi”.
A zapravo Putina nije briga ni za koga pa ni za Ruse, oni su mu isto topovsko meso koje za domaću upotrebu kontrolirajući policiju i vojsku mijesi kako hoće, već mu je jedino stalo do gomilanja moći.
Kao što je, prema svjedočenju talijanske novinarke Oriane Falacci, Mao Zedong iako komunist sebe shvaćao kao kineskog cara, tako i Putin danas sebe doživljava ruskim imperatorom koji doslovno u zemlji tradicionalnih shvaćanja i kulture može što hoće.
U svibnju će biti 22 godine da je Putin došao na čelo Ruske federacije i korak po korak, sa slabim ili pak represivno kotroliranim otporom, gradio sebi poziciju koju ima danas. To što je formiran u KGB-u, u svijetu špijunaže i zavjera u suton SSSR-a, samo mu je pomoglo da zbroji dva i dva i iskoristi nejaku rusku demokratsku ljušturu za vlastite interese.
Trump prije Trumpa, Erdogan prije Erdogana, Putin je bio prvi u danas nažalost podužem nizu europskih i svjetskih političkih vođa koji je odlučio vladati autokratski i populistički, kontrolirati političke stranke i medije, a sve to formalno bez diranja u demokratske institucije ispražnjene od svakog sadržaja i moći. Nema tu trodiobe vlasti – parlament, izvršna vlast i sudstvo dišu kao jedno pod komandom vrhovnog vođe. Opstaju tek nemoćni sitni džepovi otpora rašrtkani po organizacijama civilnog društva, medijima i u zakucima državnih tijela.
Demokratura ili Neliberalna demokracija, kako god nazvali poredak u kojem su demokratske institucije krinka za manje ili više moćnog vladara i njegovu strukturu vlasti, danas više nije rijetkost. Mnoge zemlje klize u to stanje lažne demokracije. Pogotovo na istoku i jugoistoku Europe, području slabe demokratske tradicije.
No, ono što je još gore, Putin je postao prototip političara kojeg oponašaju i u zemljama koje su, ako budu imale tu nesreću, tek na putu u antidemokratsko sutra.
Stav nedodirljivog i nepogrešivog, prijeteći govor, podilaženje narodnim masama radi glasova, obraćanje s visoka novinarima i kontrola medija, omalovažavanje institucija, proizvodnja neprijatelja unutar i izvan političkog sustava – sve su to “vještine” koje je, izvježban u kagebeovskim specijalnim ratovima, razvio Putin a slijedi ga kolona njegove “djece” rašrtkana po Europi, naravno onom njenom dijelu koji je nama najbliži.
Najbolji mu je učenik Viktor Orban, za njim trči Aleksandar Vučić a trudi se i Janez Janša.
Kad u posljednje vrijeme slušamo Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, uzmimo samo bujice optužbi jednog na račun drugoga i prezir prema novinarima koji im postave pitanje koje im se ne sviđa, stječe se dojam da se međusobno natječu za upražnjeno mjesto Putinova djeteta u Hrvatskoj. Nepostojanje apsolutno dominatne političke stranke i rascjepkanost hrvatske politike brana su da bilo tko trenutno u Hrvatskoj uzurpira takvu moć kakvu danas imaju, primjerice, Putin, Orban ili Vučić.
Ali, vodeći hrvatski političari svojim ponašanjem i govorom stvaraju teren da koliko sutra to bude moguće, sileći nas da pomislimo kako bi se tek ponašali da imaju Putinovu moć.
Na kraju ove priče o suvremenim autoritarnim vladarima i onima koji bi to htjeli postati jedna je loša i jedna dobra vijest.
Loša je vijest da Putin i njemu slični imaju gomile obožavatelja svugdje pa i u Hrvatskoj, jer je sila (i u politici) jedino što priznaju. Pa onda Milanović za prejaku riječ nekom ministru ili Plenković za pokudu nekog novinara dobivaju pohvale od svojih obožavatelja, a većina onih što ih kude čine to jedino jer se kao politički protivnici ne slažu s konkretnim slučajem. Ostali zabezeknuti, ne vjerujući svojim ušima, ostaju sa strane.
Dobra je vijest da to podrivanje demokracije da bi se opstalo na vlasti ima svoje ograničenje. Dok god se ne ukinu višetranačje, demokratske institucije i izbori postoji nada da se nećemo sunovratiti u neki novi despotizam. I da će većina građana u mogućem trenutku kušnje ipak umjesto grobara demokracije u liku ponuđenog dragog vođe izabrati demokraciju, koliko god slabosti imala.