Opet je izašao oglas u kojemu Grad Rijeka nudi zakup poslovnih prostora. Događa se to svako malo, pa se Riječani moraju zapitati kakva je to gradska politika kada se oglasi moraju ponavljati, što je najbolji znak da nešto ne valja: sami poslovni prostori ili politika zakupa
Piše: Neven Šantić
Istina je, nisu svi poslovni prostori u Rijeci gradski. Ima ih u vlasništvu privatnika ali i u vlasništvu/suvlasništvu države. Također, nisu svi poslovni prostori u samom centru niti su svi na atraktivnim lokacijama diljem grada, kao što nisu svi namijenjeni trgovačkoj ili nekoj drugoj javnoj djelatnosti.
Uz to postoji još jedan moment. Takozvana ukletost određenih poslovnih prostora, kada ne uspijeva nikakva djelatnost koja se u njima otvori, da bi naposljetku svi poduzetnici od njih bježali kao vrag od tamjana.
Ima izgleda i za „uklete” poslovne prostore
Činilo se da će takav slučaj poslije višegodišnje izmjene zakupaca kao na tekućoj traci biti i s poslovnim prostorom u Čandekovoj ulici blizu najviših riječkih nebodera, dok na kraju balade u njega nije uselila prodavaonica potrepština za kućne ljubimce. Dakle, ima izgleda i za „uklete” poslovne prostore ako se nađe prava namjena.
Kako god okrenuli, a zanimaju nas oni za građane potencijalno korisni poslovni prostori koji bodu oči građanima jer se nalaze na frekventnim punktovima ili ih je moguće vidjeti panoramskom vožnjom automobilom, činjenica je da danas praznih poslovnih prostora, pretežno u gradskom vlasništvu, ima svugdje oko nas. Primjerice, u Križanićevoj, Strossmayerovoj i ulici Milana Smokvine Tvrdoga na Sušaku, na Brajdi na više lokacija od Fiorella la Guardije do Krešimirove, čak i u Starom Gradu…
Najveći problem – cijena zakupa?
Neće biti da su moderni trgovački centri zasjenili atraktivnost poslovnih prostora na tradicionalnim lokacijama, moguće je u pitanju i problem namjene prostora te cijena zakupa.
Zadnja obrambena linija gradske uprave je javno nadmetanje kao (nametnuta) brana korupciji, gdje se onda ide logikom interesa poduzetnika i licitacije pa na kraju cijena ne ovisi o Gradu, koji određuje samo startnu cijenu, nego o onima koji ponude najvišu cijenu. To je načelno u redu ako se prostor izlicitira i dobije nove zakupce koji gaje nadu da će nešto uspjeti napraviti u zakupljenom prostoru, donijeti nove sadržaje ili zadovoljiti potrebe Riječana i gostiju za određenim proizvodima.
No, što je s onim gore spomenutim prostorima koji već godinama zjape prazni? Koji su razlozi da ne mogu naći zakupca? Može li grad koji pretendira biti urbana turistička destinacija dopustiti sebi da ugošćuje ljude iz cijelog svijeta koji moraju prolaziti pored prljavih izloga zatvorenih (bivših) trgovina? Može li se išta u tom začaranom krugu politike zakupa, cijena i ponude učiniti da u nekim svojim dijelovima, poput Križanićeve, grad ne izgleda kao poprište nekakve ratne kataklizme?
Problem valja početi rješavati
Pitanja se mogu nizati do u beskraj, ali problem valja početi rješavati. Možda bi za početak trebalo okupiti sve vlasnike neiskorištenih odnosno praznih poslovnih prostora kako bi se dogovorili što činiti ako se neki poslovni prostori godinama ne koriste. Možda je problem u namjeni a možda i u cijeni, a možda je ipak u pitanju kombinacija obaju faktora.
Ako pak dogovor javnih i privatnih vlasnika poslovnih prostora nije moguć, svakako bi Grad Rijeka kao „javni servis u službi svojih građana” jednostrano trebao nešto poduzeti sa svojom imovinom. Ne mislim pritom samo na nadležni gradski odjel nego na gradonačelnika i Gradsko vijeće, koji kao politička tijela trebaju odlučiti što i kako dalje s politikom zakupa poslovnih prostora u vlasništvu Grada.
I pritom biti vođeni idejom da iskorišteni poslovni prostori u centru grada trebaju svojom namjenom biti na korist grada i građana, kao i njihovih gostiju.
Bolje neki poslovni prostor dati u zakup jeftinije i s određenom javno korisnom namjenom nego se sramotiti nesposobnošću aktiviranja svoje imovine.
Prljavi izlozi su pritom samo vanjski oblik te sramote.