Ljubljana i tamošnja gradska knjižnica donirale su u znak prijateljstva Rijeci i riječkoj gradskoj knjižnici bibliobus. U izvještaju s tog događaja potkrala se, vjerojatno nenamjerno, i jedna greška
Piše: Neven Šantić
Naime, prijateljstvo Rijeke i Ljubljanje, kojeg trenutno posebno održavaju kroz svoje programe dvije gradske knjižnice, nije staro tek nešto više od 40 godina nego znatno duže.
Još tamo daleke 1968. godine, prije 55 godina, prijateljske susrete dvaju gradova inicirao je, uz jednako odobravanje s ljubljanske strane, tadašnji riječki gradonačelnik Dragutin Haramija, a s istim elanom ih, u svom mandatu od 1969. do 1974. godine, nastavila njegova nasljednica Neda Andrić.
Nedavno su mi pod rukama bile požutjele novine iz lipnja 1971. godine koje svjedoče o gostovanju Riječana u Ljubljani, čiji su domaćini bili predsjednici gradskih skupština Miha Košak i Neda Andrić. Iz Rijeke je na susretu sudjelovalo 650 članova različitih delegacija, od političkih i društvenih organizacija do poduzeća, te još 150 građana koji su imali program po svom izboru.
O čemu se pričalo?
Ljubljančanima je, primjerice, bilo interesantno kako su Riječani uspjeli izglasati tri samodoprinosa, a Riječanima kako su Ljubljančani bolje uspjeli organizirati koncentraciju sredstava i organizaciju stambene izgradnje.
Iz današnje perspektive te se teme čine nestvarnima, jer danas gradskim vlastima ni u Hrvatskoj ni u Sloveniji ne pada na pamet raspisivati samodoprinose za izgradnju zdravstvenih stanica, škola, vrtića i sportskih objekata (pa se organiziraju dobrotvorni balovi i večere gdje bogati udjeljuju eure oslobođene poreza u socijalnu škrabicu), kao što im ne pada napamet graditi stanove i davati stanarsko pravo a ne ih prodavati – makar stanogradnja bila i “poticajna”. Kako god bilo, takav je bio duh vremena, bio je drukčiji politički sustav, no iskustva su se razmjenjivala i učilo se od drugih.
Ti su se susreti, kasnije održavali naizmjenično u Ljubljani i Rijeci i trajali su, sa više ili manje entuzijazma, sve do raspada socijalističkog sustava.
Mnoge Riječanke i Riječani ostavili trag u Ljubljani
Osamostaljenjem Hrvatske i Slovenije povremeno je spominjano prijateljstvo dva grada, ali suradnja dviju gradskih knjižnica podsjeća da bi te suradnje moglo biti i više. Pogotovo znamo li da su mnoge Riječanke i mnogi Riječani studirali u Ljubljani, a mnogi od njih i ostavili trag u tom gradu. Poput sociologa Alda Milohnića, arhitektice Sonje Miculinić ili već legendarnog Gorana Lisice Foxa, glazbenog gurua i vlasnika Dallas recordsa.
Da ne idemo u širinu, Rijeka bi od suradnje s Ljubljanom mogla profitirati samo od iskustva ljubljanskih urbanih iskoraka proteklih desetljeća. Prije svega mislim na veliki zahvat širenja pješačke zone u srcu Ljubljane koja stanovnicima ovog grada omogućava jedinstvenu ogromnu površinu za šetnju, kupovinu, odmor i druženje s obje strane Ljubljanice s Plečnikovim Tromostovljem i Prešernovim trgom kao centrom tog prostora.
Trajalo je to “tjeranje” automobila iz centra grada godinama, no bilo je plansko.
Ljubljana danas među najzelenijiim gradovima
Šesnaest je godina, sve do nedavno kada je svoje mjesto prepustio mlađemu, zamjenik ljubljanskog gradonačelnika i glavni gradski urbanist bio prof. Janez Koželj, utemeljitelj studija urbanizma na ljubljanskom Arhitektonskom fakultetu. On je, gurajući taj i druge projekte, pridonio da je Ljubljana danas ne samo među najzelenijiim gradovima u Europi nego i u samom vrhu po ugodnosti življenja i brojnim ekološkim standardima.
Rijeka nema zamjenika (ili makar pomoćnika) gradonačelnika koji bi osmišljavao urbanističku strategiju. Nema više ni samostalnog Urbanističkog odjela kakvog je imala još prije pedeset godina. Ali ima problem uređenja srca Rijeke (kao što je Tromostovlje srce Ljubljane), pristupa moru što ga aktualizira projekt Porto Baroš. Koji mnogo obećava, no od obećanja se ne živi.
Bilo bi stoga lijepo da, prije nego projekt krene u realizaciju a Gradsko vijeće ne donese neku krivu odluku, riječki gradski oci iskoriste prijateljstvo s Ljubljanom i priupitaju njene čelnike kako se ponašati i što činiti da od ovog i budućih urbanih projekata grad i građani doista imaju koristi.
Ako već za Porto Baroš nije kasno, a za ono sutra je malo koga briga.