Ispod radara javnosti prošlo je istraživanje kvalitete života u Primorsko-goranskoj županiji što ga je provela Regionalna razvojna agencija PGŽ. Nezasluženo.
Piše: Neven Šantić
Jer tamo se, iza očekivano dobrih, kriju i mnogi podaci koji pokazuju da nam je, figurativo rečeno, kuća već počela gorjeti a još nam nije palo napamet pozvati vatrogasce.
Naoko mnogo toga izgleda idilično
Primorsko-goranska županija, kaže istraživanje provedeno u priobalju, Gorskom kotaru, Rijeci i na otocima, najjača je po kvaliteti obrazovanja i zdravstvenih usluga. To bi trebale biti komponente koje mame osmijehe jer govore da su nam od malih nogu do starosti na raspolaganju dvije ključne stvari za „održivi život” – stjecanje vještina za rad i zdravstvena skrb.
Nadalje, u usporedbi s drugim hrvatskim županijama ispada da živimo kvalitetnije od hrvatskog prosjeka te da Primorsko-goranska županija, prema statističkim podacima, po BDP-u spada među četiri najrazvijenije županije (odmah iza Zagreba i Istarske županije).
Istina, to je za pohvalu, ali oni koji duže pamte – ili žele zaviriti u dokumente u kojima su zapisane nekadašnje brojke razvijenosti – reći će da jest PGŽ danas na otprilike 20 posto većoj razvijenosti od hrvatskog prosjeka, ali da je to nekada bilo i preko 60 pa do 80 indeksnih poena više u odnosu na tadašnji republički prosjek u vrijeme Jugoslavije.
Drugim riječima, PGŽ drži visoko mjesto razvijenosti u hrvatskim razmjerima, ali to više nije onako superiorno kako je bilo nekada, a praktički Zagreb sve više bježi ostalim županijama i jedini je koji realno podiže nacionalni prosjek.
Kada oljuštimo pozlatu…
Dakle, kada oljuštimo pozlatu, stvari poprimaju nešto drukčiji izgled. Pogotovo kada spomenuto istraživanje razotkrije brojne slabosti koje bi nam već sutra mogle doći na naplatu.
Izdvojit ću njih nekoliko.
Nekada prvaci imigracije, danas smo postali prvaci emigracije. Nema šire obitelji koja nema bar nekoga koji životnu sreću traži negdje drugdje, najčešće po svijetu. Rijeka i Primorsko-goranska županija, sredine u koje su mnogi rado dolazili raditi i živjeti, dakle u cjelini bilježe značajan demografski pad.
Kada tome pribrojimo i problem (financijske) dostupnosti stanova – podsjetimo se, u regiji gdje se čak u 47 posto izgrađenih stanova ne živi stalno a gdje su cijene nekretnina otišle u nebo! – te neadekvatnu strukturu poslova koji se nude na tržištu, što zapravo osim odlaska preostaje većini mladih?
Stoga je logičan zaključak istraživanja da, za daljnji rauzvoj, u Primorsko-goranskoj županiji nedostaje dobrih poslova i stanova. No, ima li ušiju koje će to čuti i poduzeti nešto?
Netko može reći da to sve spomenuto o demografiji, skupim stanovima i manjku kvalitetnih poslova više-manje znamo, ali eto uza sav trud ne ide nam da te trendove preokrenemo.
No, postoje još dva podatka iz istraživanja koja po mom sudu još više zovu na uzbunu.
Jedan govori da čak 16 posto stanovništva PGŽ-a živi na rubu ili ispod granice siromaštva. I, ne, nisu to samo starice i starci, najčešće samci s minimalnim mirovinama u ruralnim područjima županije. Takvih je mnogo i oko nas, u neboderima i zgradama u kojima možda i mi stanujemo. A ne primjećujemo ih. Jer se u svakodnevnoj trci nemamo vremena osvrtati na svoje bližnje.
Ako je to tako, čemu govoriti o razvoju
I kakav je to onda razvoj? Kako pomoći tim ljudima, postoje li institucijski ili izvaninstitucijski načini da se utvrdi kome treba pomoći te da se nešto doista i poduzme da naši najsiromašniji sugrađani ipak žive nešto dostojanstvenije? Jesmo li kao pojedinci i društvo to u stanju pokrenuti.
Možda i nismo. Jer, porazan je i podatak o rastu međusobnog nepovjerenja, naročito u malim sredinama. Istraživanje to navodi kao problem za razvoj, ali međuljudsko nepovjerenje i u malim i u velikim sredinama znak je općeg manjka solidarnosti i društvenog propadanja. A tada ne samo da nema razvoja, za kojeg je potrebno zajedništvo svih motiviranih pojedinaca, nego nema ni perspektive. Na obzoru je samo neki budući egoistični „rat” svih protiv svih za šaku eura, iza kojeg će ostati pustoš.
Umjesto da se tješimo da se to neće dogoditi tako skoro, jer propadanje je proces koji se zna odužiti, bilo bi dobro trgnuti se.
I to se ne odnosi samo na političare i znanstvenike. Svi koji živimo u Primorsko-goranskoj županiji trebamo staviti prst na čelo i ozbiljno razmisliti o svojoj budućnosti.
I budućnosti onih oko nas.