Danas, kada se u medijima, i to ne svima, povodom 40-godišnjice smrti pojavi prigodničarsko sjećanje na Miroslava Krležu treba se zapitati je li veliki pisac zaslužio žalosni zaborav u koji je pao posljednjih desetljeća
Piše: Neven Šantić
Kakva je to kultura koja je tek s povremenim prisjećanjima marginalizirala svog barda, kakav je to narod koji ni ne trepnuvši ostavi u povijesnoj ropotarnici jednog od svojih istinskih velikana?
Krajem 1980-ih objavljene su dvije knjige koje su navijestile da se, sedam odnosno osam godina od Krležine smrti, kreće u kritičko vrednovanje i aktualizaciju djela najvećeg hrvatskog književnika.
Najprije je Igor Mandić 1988. godine izvršio “oceubojstvo” knjigom “Zbogom dragi Krleža”, prvi put dovevši u pitanje neke aspekte Krležina djelovanja. Bio je to prvi javni kritički osvrt na pisca kojem se nitko za života nije usudio proturječiti, a nakon smrti mu je medvjeđu uslugu napravio tadašnji vladajući socijalistički establišment pretvorivši ga u zlatno tele.
Mandić, kakvim ga je bog dao, pobunio se protiv takvog idolopoklonstva, pa i kada je riječ o autoru iz čijeg je šinjela, prema vlastitom priznanju, i sam ispao.
Godinu dana kasnije, Stanko Lasić je objavio prva tri toma “Krležologije ili povijesti kritičke misli o Miroslavu Krleži” (preostala tri pojavit će se 1993. godine), kapitalnog djela u kojem valorizira njegov književni, društveni i politički značaj od njegove pojave na hrvatskoj književnoj sceni uoči početka Prvog svjetskog rata do smrti 29. prosinca 1981. godine.
Ispostavit će se da je, praktički, to bio početak odnosno početak kraja rasprave o Krleži. Umjesto da Mandićeva i Lasićeva knjiga budu podstrek za daljnje vrednovanje, obujmom i značajem, velikog djela koje je utjecalo na tisuće poklonika Krležinih romana, novela, pjesama, drama i eseja, i to ne samo intelektualaca, u rasponu većem od 60 godina, uskoro je zavladao muk ili bolje rečeno ignoriranje.
Još se 1990-ih, i to prevenstveno zato jer ga je Tuđman navodno “štitio” kao i Tita, pojavilo nekoliko novih izdanja njegovih knjiga i uprizorenja drama, 2000-te godine Matica Hrvatska objavila je njegova djela koja su ubrzo rasprodana, da bi poslije došla suša koja se povremeno prekida tek prigodnim spominjanjem, objavom pokojeg djela ili scenskom adaptacijom Krleže o godišnjici rođenja ili smrti.
U čemu je problem? Je li zakazala intelektualna elita ili puk? Jesu li podbacili profesori ili đaci? Je li bio “težak” za čitanje ili je iziskivao čitateljski napor kojeg mnogi u Hrvatskoj nisu spremni ili ne žele uložiti?
Može li se današnja indiferentnost prema Krleži objasniti njegovim “nametanjem” u doba socijalizma ili iz perspektive današnjih velikih Hrvata plaća ceh zato što nije bio “samo” Hrvat nego i komunist? A naposljetku, nije li ipak najvažnije da je bio pisac, i to dobar? Na ova i mnoštvo drugih pitanja vezanih za Krležu možda bi i dobili odgovor da se o njemu raspravlja i razmišlja, da je njegove knjige moguće kupiti i drugdje a ne samo u antikvarijatima (i to onima bolje opskrbljenim).
Zahvaljujući rijetkim entuzijastima Krleža nije pao u zaborav, ali daleko je od mjesta koje bi trebao imati u kulturi jednog naroda.
Kad to kažem, mislim na njegovo prihvaćanje u najširoj publici, njegovu neizostavljivost kada se spominju velikani iz prošlosti, primjerice da ga se ozbiljno razmotri kao simbol za euro ili eurocent, kad ga je već zaobišla simbolika na kunama i lipama.
Malo je zemalja, pogotovo sitnih površinom i brojem stanovnika kao što je Hrvatska, koje su iznjedrile takve književne velikane kao što je Miroslav Krleža. Naše su političke i društvene elite međutim, uz rijetke izuzetke, učinile sve što su mogle da odgurnu u zapećak i njega i njegovo djelo.
Možda i zato jer nas koji obitavamo na ovim prostorima, metući najprije pred vlastitim pragom da bi stekao pravo kritizirati i druge, u svojim djelima u kojima se obračunavao s nacionalizmom, nepravdom i glupošću nije štedio. Loši đaci (povijesti) mu se osvećuju, ali se tješimo time da će istinska vrijednost kad tak doći na svoje.