Nekim poslom jutros sam bio na Banderovu. Kad sam se već počeo spuštati prema ulici Braće Branchetta, odjednom su mi nosnice bile prožete davno zaboravljenim mirisom juhe
Piše: Neven Šantić
Kakve je sve sastojke sadržavala da je tako mirisala ne mogu odgonetnuti. Kuhati znam, neka jela jako dobro, ali daleko od toga da sam i blizu nekakvog chefa koji bi bio u stanju po mirisu izolirati svaki sastojak nekog jela.
Ono što je sigurno jest da je to bio gotovo pa zaboravljeni miris stare dobre juhe naših baka.
Drugačiji način života, drukčije prehrambene navike, u zadnje vrijeme i dostave na kuću… sve to pomalo, pa vjerojatno i mnogo drugih stvari, utječe na to da jutarnje nakuhavanje domaćica – koje bi već tamo rano ujutro počele pripreme za ručak (uz obaveznu juhu) da bi radni članovi kućanstva imali sve zgotovljeno kad dođu doma – polako odlazi u povijest.
U povijest odlaze i stari recepti, sve je nekako postalo instant, čak i nedjeljom kada je više ljudi doma, pa i kad se još uvijek održava tradicija nedjeljnih obiteljskih ručkova.
Stari mirisi grada odlaze u prošlost, dolaze novi s prevladavajućim fast food šmekom.
Izgleda da se slično događa i sa zvucima grada. Jer spuštajući se tako s Banderova prema Potoku i Brajdi, asocijativni mi se niz s mirisa preselio na zvukove. U trenutku, naime, palo mi je na pamet kad sam zadnji put predvečer ili navečer hodajući nekom riječkom ulicom čuo pjesmu koja dopire kroz zatvorene ili otvorene prozore stanova ili kuća.
Možda se čini davno, ali još osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je takoreći običaj da se svaki mogući povod – dječji rođendan, rođendan ili neka godišnjica ukućana… – iskoristi kako bi se okupila rodbina, prijatelji i zajedno feštali. I to ne samo subotom i nedjeljom nego i radnim danom.
A kad je fešta onda bi se tu obavezno našlo bar jedna gitara i bar jedan/jedna koji/koja zna pjevati, a ostalo je išlo samo po sebi.
Pjevali su i oni koji su samo mislili da znaju pjevati. Ali to je najmanje bilo važno.
Najvažnije je bilo druženje, blizina ljudi do kojih nam je stalo. I onda bi se, uz jelo i piće, otpjevao cijeli repertoar primorskih, starogradskih i ostalih svima znanih pjesama. Na rastanku su bila puna srca. I takva su izdržala do sljedećeg susreta.
S godinama takva su se okupljanja događala sve rjeđe i rjeđe da bi naposljetku gotovo posve iščezla. Ne sjećam se kada sam zadnji put hodajući bilo kojom gradskom ulicom u bilo koje doba dana čuo zvuk gitare i “zborsko” pjevanje neke pjesme poput nekad popularne Od Sušaka pa do lipe Boke.
Ne vjerujem da to ima veze s ratom. Rat je bio i prošao, ali je ovaj običaj, koji je grad punio specifičnim zvukovima, postupno izumro.
Bit će da je tome doprinio novi način života u kojem je fokus na posao i preživljavanje bacio u sjenu druženja, moguće i tranzicijsko razdoblje u kome su pokidane mnoge veze, gdje se i brat okrenuo protiv brata ako se između njih našao kakav komad zemlje ili dio kuće.
Ne treba zanemariti ni nove tehnologije, internet i pametne telefone, koji su isto pridonijeli otuđenju ljudi, pa ni prevladavanje američke “party kulture” u javnim prostorima kod mlađih generacija.
No, ovo nije sociološka studija koja bi precizno ustanovila što se zapravo dogodilo da jedan običaj u tako kratkom roku iščezne.
Ovo je samo podsjetnik na jedno minulo doba. Doba u kojem je Rijeka bila punija kada su se ulicama znali razlijevati zvuci pjesama naših starih.
I mirisi, isto tako.