Prof. Alan Šustić imenovan je voditeljem riječkog respiracijskog centra za bolesnike s Covid virusnom infekcijom prije tri tjedna
On i njegov tim, kao uostalom i do sada, nastavili su ulagati maksimalne profesionalne i ljudske napore u ovoj do nedavno nezamislivoj situaciji u kojoj smo se kao globalno društvo našli, predstavlja “našeg čovjeka” Sveučilište u Rijeci.
I, prilagođavamo joj se najbolje što umijemo i možemo.
Alan Šustić inače je profesor u trajnom zvanju, a široj i užoj javnosti možda je do sada bio poznatiji kao liječnik s dvije specijalizacije – anesteziologije i intenzivnog liječenja, i one s područja hitne medicine, dok je subspecijalizaciju stekao iz intenzivne medicine.
Pročelnik je Zavoda za intenzivnu medicinu Klinike za anesteziologiju, intenzivnu medicinu i terapiju boli KBC-a Rijeka. U akademskoj zajednici znaju ga i kao dekana Fakulteta zdravstvenih studija te pročelnika Katedre za anesteziologiju, reanimatologiju, hitnu i intenzivnu medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci.
Kako izgleda jedan njegov obični radni dan u neobičnim okolnostima, kako mu se prilagođava, ne samo u profesionalnom smislu već i u privatnom, uspijeva li i kako baviti se pored svih obveza svojim hobijima i dalje, neka su od pitanja na koja su nas zanimali odgovori prof. Šustića.
U osnovi, radni dan u ovim uvjetima ne razlikuje se u mnogome ili uopće od drugih radnih dana u Jedinici intenzivnog liječenja (JIL). Analiza stanja bolesnika, plan liječenja i njege, ukratko diskusija s kolegama liječnicima i medicinskim sestrama o bolesnicima.
“Razlika je jedino u tome što se ta diskusija ne vodi uz krevet bolesnika već u odvojenim prostorijama, a u samom JIL-u se nalazi samo neophodan kadar koji promatramo s kamerama”, navodi prof. Šustić.
Međutim, ovo su puno izazovnija i teža vremena za medicinske sestre koje su i u ovim uvjetima neprestano uz bolesnike i, ako možemo nekoga nazivati herojem ove pandemije ili ovog doba – to su sigurno medicinske sestre u jedinicama intenzivnog liječenja – ističe prof. Alan Šustić.
Objašnjava da su i inače, u normalnim uvjetima medicinske sestre temelj (dobrog) zdravstvenog sustava, a ne, kako se često i potpuno pogrešno – liječnike proglašava nosiocima zdravstvenog sustava. Pogotovo, ističe prof. Šustić, u ovim uvjetima gdje su medicinske sestre u svakom, i doslovnom smislu u prvom redu obrane od virusa.
U pogledu uklapanja drugih redovnih poslovnih aktivnosti koje nisu prestale, već su transformirale način komunikacije sukladno mjerama prevencije, kada je riječ o održavanju nastave prof. Šustić navodi kako je, s obzirom da se većina nastave odvija on-line, sa suradnicima za kolegije kojih je voditelj pripremio e-kolegije do kraja akademske godine; dorađuje ih u hodu, kako mu dozvoljava raspored, sastanke uprave FZS-a održava redovno „online“ …
Na taj način rješavamo sve akutne probleme, funkcioniramo kao i ostala akademska zajednica – zaključuje prof. Šustić.
Što se tiče nekih drugih, redovnih aktivnosti koje obilježavaju svakodnevicu, poput hobija ili sporta, e tu je situacija i kod prof. Šustića nešto drugačija u ovo vrijeme pandemije.
Hobi mi je biciklizam i teretana.
“To mi najviše nedostaje. Najteže mi pada taj aspekt društvene izolacije”, navodi prof. Šustić dodavši da ipak pokušava vježbati kod kuće. Ali tu je naviku, kaže on, teško steći. Pretpostavlja da ćemo svi iz ove krize izaći “sa nešto više kilograma i globalno, kao društvo značajno nezdraviji i depresivniji.”
“Uz ekonomske posljedice, koje će po mojem osobnom mišljenju biti gore od najpesimističnijih prognoza, vjerojatno ćemo se još dugo vremena i na svjetskom, ne samo na domaćem nivou – iako ćemo ekonomski aspekt vjerojatno osjetiti jače nego većina drugih članica EU – propitkivati je li ovaj sistem karantene bio najbolji način borbe protiv pandemije.”, kaže prof. Šustić.
Prof. Šustić naš je online susret s povodom zaključio citatom Johna Lennona: ’Everything will be okay in the end. If it’s not okay, it’s not the end.’