“Ulica je pričala da je bio žrtva mobinga, loše škole, neslaganja s roditeljima, depresije… “
Domagoj Jakopović, poznati hrvatski kolumnist za niz medija i tiskovina pod pseudonimom Ribafish, na svom profilu Ribafish na najvećoj društvenoj mreži jučer je objavio status koji je u nepuna 24 sata pročitan tisućama puta a prikupio je i pet tisuća reakcija i na stotine komentara.
Svi koji su pročitali njegov status ostali su duboko dirnuti i potreseni pročitanim jer je Ribafish iz dubine srca progovorio o valjda najbolnijoj mogućoj temi za svakoga roditelja – gubitku djeteta, i to na način koji izaziva podozrenje okoline a ponekad čak i zlobne komentare.
“Za napisati ovakvo nesto i iznijeti osjećaje ovako brutalno iskreno (a oko onoga čega se svaki roditelj najvise boji, da nadživi svoje dijete) treba, vjerujem, nadljudska snaga. Upravo si nas potaknuo da živimo svaki trenutak najbolje što možemo i da težimo biti sretni s onime što trenutno imamo. Hvala ti!”, napisala je u svom komentaru jedna pratiteljica Ribafishova profila na Facebooku.
Nemamo ništa za dodati, osim zamoliti vas da pročitate Ribafishov status kojeg prenosimo u cijelosti:
“Rok bi danas imao 13 godina. Ono što mi je prije trinaest godina bio najsretniji trenutak u životu, danas je najtužniji. Zadnjih sedam mjeseci tako egzistiram poput neke amebe, gljivim okolo, pokušavam raditi i živjeti, ali baš mi i ne ide jer sve boli do granice razaranja. Jedan mladi život se ugasio, ali umjesto da to bude netko iz susjedstva, škole, grada, pa da na osnovu njegovog primjera solimo pamet svojoj djeci da budu oprezni i pametni da se to ne dogodi njima – to se dogodilo upravo nama.
Život nam tako podijeli karte, a mi ih onda samo možemo preslagivati i čekati dok jednom konačno ne padne zavjesa. Rok je tako otišao negdje drugdje, na nebo, u svemir, u neki krug energije koji nas drži tu gdje jesmo, a to ne znamo objasniti. Nakon dvanaest i pol godina smijeha, suza, putovanja, gledanja filmova, kopanja nosa, druženja s prijateljima, njega više nema pored mene, nema uvlačenja u krevet, snenog krmeljavog zagrljaja… nemam više nikog da me zove tata. Prokleti odvratni svakodnevni pakao u kojem je sve gore i gore jer neke odgovore nikad nećemo saznati…
Roka su pronašli obješenog, nije bilo znakova borbe ni nasilja, samo prevrnuti stolac na kotačićima udaljen koji metar. Mjesec dana sam bio komad tupog vakuuma u koji su ulazile i izlazile ideje zbog čega, zašto se to dogodilo. Ulica je pričala da je bio žrtva mobinga, loše škole, neslaganja s roditeljima, depresije… Rok nije volio školu osim dvoje divnih učitelja, mobinga nije bilo, depresije nije bilo, to što smo se Mihaela i ja svađali jer smo mu htjeli dati samo najbolje, svatko na svoj način, i nije bilo vrijedno spomena.
U policiji su kasnije rekli da su današnji klinci oholi i bahati, i da je vjerojatno time išao izraziti neki svoj bunt. Tu mi je palo na pamet da je htio nešto dokazati i naljutiti nas jer je bio u kazni od ekrana, pa možda išao prenkat, pokazati nam da se s njim ne možemo zezat, i onda je to pošlo po zlu. Možda. Današnji klinci od 12 ne znaju granicu između života i smrti, jer kad netko blizak umre ti im ne kažeš da ga nema i da je zakopan u zemlji i da povratka nema, nego svi milkimo i tepamo; ma on ti je gore s anđelima, ona nas gleda odozgora, sve je u bijelom i bla bla bla.
I te proklete igrice u kojima Super Mario ima 10 života, i filmovi i serije u kojima se sve uvijek spasi u zadnji tren… I tu dolazimo do najlogičnijeg mogućeg rješenja – taj mali hrabri i bistri kompjuteraš, gejmer, izviđač, on je išao raditi neki pokus. Išao je vidjeti kako to što je vidio na igrici Doki Doki izgleda u stvarnosti. Napravio omču i iz dosade ili istraživačkog duha, umjesto da radi zadaću, stao na stolac s kotačićima, poskliznuo se i… I svi me tjeraju da vjerujem u to, ali teško je vjerovati kad si ostao bez pola mozga i cijele duše…
Svaki put kad čujem neku našu pjesmu, kad netko spomene rokenrol, kad vozim pored mjesta gdje smo se kupali, putovali, istraživali i igrali se, raspara mi se utroba i želim eksplodirati jer nisam vidio ni shvatio što se događa. I stalno krivim sebe da sam mu htio previše pokazati, naučiti ga bitnim stvarima, da voli ljude, sebe, planet i veseli se malim stvarima. Umjesto da ga pustim da bulji u komp i mob i igra te proklete igrice. Nešto sam radio krivo, a ne znam što, koliko god me ljudi uvjeravali da je Rok već bio izgrađena osoba i da je to bio samo njegov izbor – mislim da više nikad neću biti onaj stari kreten Riba.
Ljutim se na njega, vičem, psujem i razbijam, bacim se na travu i plačem, skačem u more kad pada kiša jer je to najviše volio, lupam ovom glupom i praznom glavom u zidove i ne znam zbog čega se to dogodilo, zašto sad ne radimo palačinke s prijateljima i ne planiramo izlet na bazen, nove plaže, nove zemlje, izložbe, igre… Svaki put kad se poželim ubiti, a puno je takvih dana, nekako odagnam te misli i krenem čeprkati po njegovoj sobi, tražiti papirić, skrivenu poruku, neki trag ili znak da shvatim što se dogodilo, je li ga u ovoj zemlji psihopata i bolesnika netko sačekao i onako blesavog i naivnog… Ne, ne smijem o tome misliti, a stalno mislim o tome.
I tako, umjesto da danas Rok slavi kod mame, a ja čekam sljedeći vikend da još jednom proslavimo rođu, sjedim na obali mora, bacam kamenčiće, plačem i razmišljam kako nema pravde i kako je život odvratan i gadan. A opet, iako sam se raspao kad je bilo šest mjeseci otkako ga nema, i završio na hitnoj od grčeva i tuge, nekako mi se prejednostavno predati, ili otići za njim, koliko god mi falio.
Samo da mi je zagrliti ga, onako toplog i bosog u zgužvanoj pidžami, slušati kako odgađa pisanje zadaće i spremanje sobe za sljedeći dan i uz škakljanje i zezanciju otići pojesti doručak pa lagano u dan… Fališ Rok, volim te beskrajno, zauvijek si tu. Oprosti ako sam ikad išta pogriješio. I samo da znaš, uši ću ti iščupat kad te nađem, voli te tata…“, stoji u pismu kojeg je Ribafish napisao svome Roku.