Izdali su ‘objavu’ o nepostojanju! Prema njima to znači da nisu obvezni poštovati pravila iste te države, imati dokumente, plaćati porez ili registrirati automobil. Sve ide preko tzv. arbitražnog suda koji donosi presude npr. za dodir nenadležne osobe, najčešće policajaca
Vedran i Dražen su živi, slobodni ljudi. Objavom o nepostojanju osobe raskinuli su sve veze između njih i, kažu, fiktivnog entiteta države.
“Ja, živi čovjek, živi izvor neograničenih i neotuđivih prava, duša utjelovljena u živom biološkom ljudskom tijelu muškog spola, suveren u ovom postojanju.”
“Izražavam ovu ‘Objavu’ o nepostojanju osobe. Kojom objavljujem da je sa današnjim datumom, potezom pera kako je i prijavljena prestala postojati osoba Dražen Kasalo stvorena rodnim listom na datum 26.8.1971.”, kazao je Dražen Kasalo, Stobreč.
“U daljnjem tekstu ove objave stoje sve bitne stavke uz mene, živog čovjeka, koji jesam te moji opći uvjeti poslovanja”, rekao je Dražen Kasalo.
“Ukoliko bilo koja institucija, institut ili entitet kojem se sve objavljuje želi stupiti preko svojih subjekata/ podanika u poslovni odnos sa mnom, živim čovjekom”, kazao je Vedran Miočić – Stošić, Zadar.
Građanski neposluh. Nasilan ili nenasilan, revolucionaran ili nerevolucionaran, masovan ili usamljen
To je neobično privlačna ideja koja, u raznim oblicima, teoretizira o načinima na koje možemo izaći iz sustava koji tlači, uvijek se pitajući: ima li nešto više od života kakav sada živimo?
U Hrvatskoj pokret slobodnog čovjeka ima samo 17 sljedbenika, no u svijetu nije novost. U Kanadi primjerice ima 30-ak tisuća živih ljudi, u SAD-u i više, a nagađa se o čak 200-tinjak tisuća u Italiji.
“Želimo si sami osigurati egzistenciju, imati obitelj i raditi stvari u životu bez ikakog miješanja vlade. Ljudi na internetu nam se rugaju, govoreći: Ne možeš to raditi. Moraš biti dio ove države. Moraš raditi ono što ti se kaže. Njihovi mozgovi su isprani i oni zaista vjeruju u to”, kazao je Dean Clifford, SAD.
Razvojem interneta ovakve ideje naišle su na plodno tlo, pa se danas vrlo lako mogu pronaći upute kako se isključiti iz društva i videe koji na to potiču.
“Kako ste braćo i sestre? Stižem vam s još jednim videom. Ovdje sam u izobilju, među drvećima. Nemojte zaboraviti bosi hodati po zemlji, nećete požaliti. Pogledajte ove predivne stvari. Iz ovoga dobivamo kisk ljudi, kisik.”
Pokret slobodnog čovjeka nije novost u svijetu – u Kanadi ima 30ak tisuća takvih ljudi, u SAD-u i više, a nagađa se o čak 200 tinjak tisuća u Italiji.
Verzija pokreta stigla je i u Hrvatsku, a Dražen je pionir, jedan od prvih živih ljudi. Svoju ideju je razvio u Stobreču gdje smo i razgovarali s njim.
“Što znači živi čovjek? U nekom smislu u kojem se mi hvatamo ideje živog čovjeka zapravo kažemo da smo van institucionalni jer institucija kao takva ne prepoznaje to pitanje živog čovjeka”, rekao je Dražen.
“U suštini smo mi svi živi ljudi. Radi se o toj nekoj igrici na što pristajemo i koje uloge preuzimamo u životu kako bi jedni s drugima živjeli i komunicirali”, kazao je Vedran.
Premisa je sljedeća: država i njezine institucije su tvrtke koje posluju s osobama, a ne živim ljudima.
“Sistem uređen kao poslovanje i svi mi svojim rođenjem dolazimo na ovaj svijet i onda rodnim listom država kreira tvrtku preko koje onda može poslovati sa živim ljudima”, rekao je Vedran.
Država, objašnjavaju živi ljudi, ima D-U-N-S broj koji može biti dodijeljen jedino tvrtkama i zato ljudi s njom nemaju ništa drugo nego poslovan odnos. Država, tvrde, u biti ne postoji.
“Kada kažete da država ne postoji, Što pod time mislite? Pa pod time mislim točno to. Di je, kao el? Di je država? Kada gledamo prirodu ovdje okolo, nitko ne zna u kojoj se državi nalazimo. Tribao bi nam neki znak, neki putokaz da bi se mogli orijentirati. Što zapravo znači da je država konceptualne naravi i da je ona ideološko vjerskoga karaktera tj da bi ona postojala kao takva, mi moramo vjerovati njezino postojanje”, kazao je Dražen.
Pa jednom kada tom, kako kažu, fiktivnom entitetu, objave da osobe ne postoje – nikakva pravila države za njih ne vrijede. Živi ljudi ne žele ići liječnicima, u škole, raditi u sustavu. Država, kažu, nad njima nema nadležnost, osim u stvarima na koje su pristali. Tako Dražen neće ići kod liječnika, ali će naprimjer u kafiću naručiti čaj i samim time platiti porez.
“Ti zapravo kažeš: ja sam živi čovjek, a budući da u zakonima RH nigdje ta riječ ne piše, to praktički znači da se ti zakoni na mene ne odnose niti se mogu odnositi”, rekao je Dražen Kasalo.
“Bilo koji segment života sada kada gledaš iz te perspektive, u biti ono javlja ti se uzbuđenje, sada ponovo možeš osmisliti kako ćeš postići neke lijepe stvari”, kazao je Vedran Miočić – Stošić.
Dražen je živim čovjekom postao među prvima u Hrvatskoj – prije 4 godine kada je institucijama poslao objavu o nepostojanju osobe.
“Možeš raditi adhezivni ugovor u kojima kažeš ako stupite u kontakt sa mnom vrijede ova pravila poslovanja. I tako smo u 2014. godini napravili, moj kolega i pirjatelj i ja objavu o nepostojanju osobe. I predao sam je na 24 adresa. Vlada RH, Sabor, Porezna uprava itd. jer su oni svi označeni kao trgovačka društva”, rekao je Dražen.
Dao je institucijama rok od 30 dana da se o tome očituju, a kako nisu – tvrdi Dražen – on je izišao iz sustava.
“Institucionalni su ljudi oni koji su se učlanili u matrix, u matricu. Jedino se postavlja pitanje da li ja mogu izabrati želim li biti unutar njega ili ne želim li biti unutar njega. Ako ja nemam nikakvoga izbora, onda je li ja živim u demokratskom svijetu ili živim u robovlasničkome svijetu”, kazao je Dražen.
Znakovi, simboli i norme robovlasničkoga sustava su svugdje oko nas. Pa je i tako jezik u njegovoj službi – kaže Dražen.
“Ja se malo obraćam s vi, malo s ti, iako smo se dogovorili da je s ti. Zašto je to tako? Zato što ti je neposredno, obraćaš se živoj osobi sa ti. Želim da mene doživiš kao živoga sugovornika koji smo u biti isti, ja i ti, dvije duše koje međusobno razgovaraju”, rekao je Dražen.
Dražen je u ove 4 godine razgovarao s puno ljudi – aktivno radi na svm blogu, napisao je dvije knjige i preko svoje udruge Čovjek osnovao je Arbitražni sud pravde koji je nadležan za kršenje prava živih ljudi. Sud je tu, kaže Dražen – da spriječi represiju državnih osoba nad živim ljudima.
“Po zakonu RH svaka pravna osoba može osnovari Arbitražni sud. Dogovor se može sklopiti prešutno. Prešutan je ugovor onaj u kojem netko ne odgovori u nekom zadanom roku na tvoju trgovačku ponudu”, kazao je Dražen.
Dosad su imali 10-ak slučajeva na kojima je Dražen bio i sudac arbitar. Većinom je riječ tu o slučajevima protiv policajaca nad živim ljudima. Sud je kaže, puno brži od državnih, ali…
“Nismo dosad uspjeli provesti ni jedne pravovijeke Arbitražnog suda. Zato što jednostavno državne institucije ignoriraju to. One to ne smiju raditi jer je nezakonito, nije u skladu sa zakonom”, kazao je Dražen.
Živ je i Zadranin Vedran. I to već godinu i pol dana. O objavi je puno razmišljao dok nije donio konačnu odluku.
“Konkretno povod je bio taj kad je meni isticala registracija za auto. I onda sada znajući cijelu podlugu svega, što se sve tu odvija, na koji način, jednostavno ono što se kaže, stisne te u trbuhu i počneš se tresti i na kraju sam donio odluku da jednostavno to neću više raditi na taj način, da neću pristajati na to u tom segment”, rekao je Vedran.
Poslao je objavu o nepostojanju osobe, odjavio auto, vratio državne registracije i napravio svoje.
“Ovaj auto je bio prvi čin slobode? Je, tako je. Ovo više nije vozilo. Ovo je uvijek bio automobil, ali u trenu kad se registrira onda to postaje vozilo i onda se zna što to vozilo, po zakonu kako ga se smije koristiti, tko ga smije koristiti i na koji način. A ovako ti sam odlučuješ”, kazao je Vedran.
Vedran je vozio svoj automobil nekoliko mjeseci dok ga policija nije zaustavila nakon nepropisnog skretanja. Zbog toga je i kažnjen – a onda je pravdu, zatražio na Draženovom Arbitražnom sudu pravde.
“Ukoliko netko prekrši odrede te objave, on automatski ulazi u ugovorni odnos adhezivnog karaktera sa mnom, znači on pristaje nadoknaditi mi načinjenu štetu”, rekao je Vedran Miočić – Stošić.
U objavi o nepostojanju osobe postoji cjenik za kršenje prava. Tako se recimo dodirivanje tijela službenika države ili bilo kojih druhih osoba naplaćuje 400 kn, a imovine 200 kn po dodiru. Prema toj računici, kaže vedran, zadarski policajci su Vedrana oštetili za 900 tisuća kuna.
“Ja sam opet onda u dobroj namjeri ne tužiti ga za cjelokupni iznos jer bi mislim doveo čovika i njegovu obitelj doveo u financijsku situaciju koja bi bila nezahvalna”, kazao je Vedran.
Potraživanje je tako smanjio na 90 tisuća kuna, a Arbitražni sud je presudio da mu policajci trebaju platiti 19 tisuća.
“Jedino sad je pitanje hoće li ti ljudi meni platiti to što su sada dužni po presudi jel. Ako oni to ne učine po zakonu taj pravorijek ima snagu ovršne isprave i onda ja imam pravo ovrhom unovčiti taj iznos”, rekao je Vedran.
Sada kada žive kao slobodni ljudi – svakodnevni im se život nije previše promijenio.
“U praktičnom smislu ovo je sada neki, nazovimo ga tranzitivni period u kojem ne valja preskakati naglo iz jednog u drugo agregatno stanje. Postavlja se ideja u svijest da mi nismo osobne karte i da mi nismo stvari s kojima se identificiramo”, kazao je Dražen Kasalo.
I Dražen i Vedran imaju osobne, zdravstvene iskaznice, plaćaju porez. Trenutno im se život previše ne razlikuje nego prije. Vedran svoja novoostvarena prava najviše prakticira u automobilu. Ne veže se, a i vozi ga svakodnevno usprkos činjenici da je neregistriran.
“Ovako kroz vožnju, ono što se kaže, voziš, susrećemo se na cesti ali nije se sada dogodilo da kad bi prošao pored nekog policijskog auta da bi oni znaš upalili rotirku i zaustavili me. Misliš da te puštaju na miru? Pa očito”, rekao je Vedran.
Sve su ovo temelji – slažu se Dražen i Vedran – za neko buduće, bolje društvo.
“Kad bi ljudi osvjestili sebi te stvari, kad bi ta svijest se izdigla među ljudima, onda bi se ljudi počeli konstruktivno ponašati. I u tom smislu bi anarhija bila ne samo moguća nego čak i neki najpoželjniji mogući oblik organiziranja”, rekao je Vedran.
“Ti zaista vjeruješ da će u budućnosti biti neko drugo društvo u kojem ćemo biti živi ljudi? Ne samo da vjerujem nego sam siguran. I to čak neće biti u budućnosti nego vrlo brzo”, kazao je Dražen.
Istina je, kaže Dražen, zarazna. A jednom kada se veći broj ljudi za opredijeli za ovaj životni stil – kreću velike promjene.
“Društvo koje mi u budućnosti, u jednom trenu namjeravamo osnovati će zasigurno u jednom momentu stati nogom na zemlju i reći: to je naše, to pripada nama. Znači li to da ćete imati svoju državu? Organizaciju neku da. Imate li neku ideju gdje će biti? Ne. Apsolutno nikakvu. To će doći još? To se spušta – tu pa tu pa tu pa onda odavde izlazi”, kazao je Dražen.
No, ako se pita pravne stručnjake – do toga vjerojatno nikada neće doći. Jer, kako ističu – ništa od ovog nema pravne temelje pa tako ni arbitraža.
“Da li oni mogi pronaći mjesto u postojećem pravnom sustavu, odnosno mjesto izvan njega? Dakako da ne, dakako da ne. Ne može niti jedan arbitražni sud valjano suditi niti donositi odluke koje imaju bilo kakvo značenje ako obje strane pismeno ne prihvate nadležnost arbitražnog suda”, kazao je Miljenko Giunio, pravni stručnjak.
No, kaže Miljenko Giunio – ovo nije jasno ni nekim puno većim igračima.
“Ova njegova ne njegova, nego arbitraža udruge Čovjek doista je vrlo slična onoj slovenskoj nakon što je došlo do destrukcije, dakle uistinu su vrlo slične”, rekao je Miljenko Giunio.
No – ovakvi stavovi Vedrana i Dražena ne zanimaju.
“Mislim da svi mi ljudi shvaćamo da je u suštini sve okrenuto naopako i sad je samo pitanje tko je trenutno, u ovom trenutku, koje je stanje svijesti na toj kolektivnoj razini i dal će ova ideja i svjest o ovome u biti pasti na plodno tlo i da to ljudi počnu implementirati u svoje živote”, kazao je Vedran.
Jer jedino tako tvrdi Dražen možemo biti slobodni.
“Sistem kao takav stao je kao prepreka u izražavanju te slobode. Kaže: ne, ti nećeš biti slobodan nego ćeš biti uvjetovan člancima, paragrafima, propisima onakvima kakvima mi u Saboru donesemo. Tako da krajnji cilj je ultimativni cilj, a to je oslobođenje”, rekao je Dražen.
Cilj do kojeg mnogi nisu stigli, ako uopće itko. No, to dvojicu živih ljudi sigurno neće zaustaviti.
Ana Trcol