Riječka premijera hvaljenog i nagrađivanog filma “Dnevnik Diane Budisavljević” privukla je mnoštvo Riječanki i Riječana na službeno otvaranje nove sezone Art kina Croatia
Dvorana koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta zdušno je pljeskala filmu, redateljici Dani Budisavljević i filmskoj ekipi koju je predvodila briljantna glumica Alma Prica. Ona je u filmu utjelovila lik humanitarke Diane Budisavljević koja je u Drugom svjetskom ratu spasila više od deset tisuća pravoslavne djece, žrtava ustaških zločina.
Film je u redovnu kino distribuciju krenuo upravo iz našeg grada, ovjenčan pulskim Zlatnim arenama za najbolji dugometražni film, režiju, glazbu, montažu i nagradu publike.
Alma Prica je s nama podijelila svoje dojmove o samom filmu, liku koji je utjelovila te značaju ovog filmskog uratka za društvo u kojem živimo.
Za početak, kako ste saznali za priču o Diani Budisavljević i njenom herojskom humanitarnom pothvatu tijekom Drugog svjetskog rata?
Prvi put sam cijelu priču temeljito saznala od redateljice Dane Budisavljević prije otprilike sedam godina. Ja sam i prije toga čula za njezino ime, ali tako površno da sam se zapravo zastidjela vlastitog neznanja, zatajivanja i prešućivanja takve jedne akcije na čelu s gospođom Dianom Budisavljević koja i sama nije bila sklona isticanju i pridavanju značaja svojem djelu. Upravo je njena unuka zaslužna što je priča zadobila širi odjek, ona je uspjela sačuvati dnevnik koji je tijekom rata vodila njena baka. Konačno, velika mi je čast bila biti dijelom filma i takve jedne velike priče.
Kako ste se pripremali za ulogu, koja je zapravo bila nit vodilja za rad na karakterizaciji lika kojeg tumačite?
Puno sam vremena provela s redateljicom pričajući upravo o tome jer njezin dnevnik sadrži samo gole činjenice, ona o sebi ništa nije govorila, možda je na dva mjesta opisala svoj osjećaj mučnine. Tu mučninu je osjećala nakon određenih razgovora koje je vodila s visoko pozicioniranim ljudima u ustaškim i nacističkim krugovima. Razgovore je morala voditi kako bi uopće uspjela doći do bitnih informacija o djeci koja su ostala bez svoje obitelji i koja su se nalazila u sabirnim logorima. Sigurno je kako je olakotna okolnost za razgovor i informacije od tih ljudi bila činjenica što je Diana bila Austrijanka i katolkinja. Upravo iz tih razgovora mogao se rekonstruirati dio njezinog karaktera koji je poslužio kao podloga za gradnju lika.
Kako vi osobno gledate na djelovanje Diane Budisavljević?
Ona je bila nevjerojatno hrabra i snažna osoba koja je u mračnim i teškim vremenima predstavljala svjetlo ljudskosti, zajedno sa svojim suradnicima i građanima Zagreba koji su njezinu ilegalnu humanitarnu akciju podupirali materijalnim i svim drugim sredstvima. Glas o akciji širio se potajno, od čovjeka do čovjeka, od uha do uha, što bi se reklo, prenosila se usmeno, i uistinu veliki broj ljudi je sudjelovao u pomoći, ali isto tako i posvajanju te nesretne djece u Zagrebu i okolici te po selima.
Jeste li razgovorali s Dianinom unukom Silvijom Szabo?
Bila sam sretna da sam je mogla upoznati. Zapravo kad sam upoznala gospođu Silviju, nisam znala da li sam sebi umislila, ali činilo mi se kao da kroz nju progovara njena baka. Ona živi s tom uspomenom na baku, njezina sjećanja o baki su vrlo živa i uistinu je bila privilegija čuti ih od nje. Jako je bila povezana sa bakom, brižno čuva njene predmete u stanu u kojem je film i sniman te općenito zrači dostojanstvom i izdržava na sebi plemeniti teret koji ta obitelj nosi.
Koja su bila vaša očekivanja od filma, jeste li očekivali ovakve emotivne i pozitivne reakcije publike?
Vjerovala sam u intuitivnost redateljice. Dana je nevjerojatno točno predosjetila kako film treba predstaviti publici. Snimili smo puno igranih scena, dovoljno da napravimo film o filmu, puno toga je izbačeno upravo kako se ne bi narušio odnos između igranog, dokumentarnog i arhivskog dijela u filmu, osjetili smo kako trebamo neki filter, a možda najbolji filter jest tišina koja dominira filmom, tišina kao suprotnost vremenu glasnih jauka, urlikanja i boli. Priče i sudbine prikazane u filmu govore same za sebe.
Mislite li kako će ovaj film zadobiti značaj i pažnju u društvu kakav i zaslužuje?
Mislim da dosadašnje reakcije publike govore same za sebe i dokaz su da kao društvo možda još uvijek imamo šansu ostanka na pravom putu, možda još nismo skliznuli u nepovrat. Upravo nakon ovakvih potresnih dokumentarnih scena prikazanih u filmu nije mi jasno kako netko sve to može negirati ili dovesti u pitanje. Smatram kako ovaj film sprečava svaku vrstu relativizacije.