Jedan od najurnebesnijih trenutaka visokobudžetne englesko-američke pustolovne fantazije „Pan“ redatelja Joe Wrighta koja se upravo počela prikazivati u američkim, europskim i hrvatskim kinima onaj je u kojem leteći piratski brod s gomilom otete djece, među kojima je i sirotan Peter, pristane u luku na otoku u Nigdjezemskoj, a zli Crnobradi (pod maskom neprepoznatljivi Hugh Jackman!) predvodi skandiranje svojih maloljetnih robova, „izgubljenih dječaka“, koji izvode valjda najčudniji prepjev Nirvanina klasika „Smells Like Teen Spirit“ ikada! Nije to jedini prepjev u izvođenju „Pan Casta“, glumačke družine iz filma – u nekoliko prizora redatelj Wright (Anna Karenina, Ponos i predrasude) koristi i klasik Ramonesa „Blitzkrieg Bop“!
No iako otkačeni izbor glazbe sugerira kako je „Pan“ na tragu razbarušene vizije klasičnih storija kako su ih svojedobno interpretirali jedan Tim Burton (Alisa u zemlji čudesa, 2010) ili Baz Luhrmann (Romeo+Julija, 1996), riječ je ipak o srednjestrujaškom obiteljskom filmu, fantaziji/bajci koja se od sličnih pokušaja ipak izdvaja briljantnim računalno izvedenim specijalnim efektima, ali i fantastičnom glumačkom pojavom 13-godišnjeg Australca Levija Millera čije nas sugestivne velike oči cijelo vrijeme (uspješno) uvjeravaju kako Nigdjezemska možda i postoji negdje daleko, a sigurno u snovima nikada odrasle djece koja i danas pamte priče o Petru Panu.
„Pan“ nas originalnim scenarijem Jasona Fuchsa temeljenom na (omiljenim) karakterima iz romana „Peter Pan“ škotskog pisca J. M. Barrieja pokušava „informirati“ o povijesti likova prije no što ih je Barrie ovjekovječio u svojem kazališnom komadu odnosno romanu. Dakle, riječ je o “prequelu” (prednastavku) Barriejeve priče. Fuchs je Petera, letećeg „dječaka koji nikada ne odrasta“, nešto „postarao“, prebacivši ga u razdoblje neposredno pred, i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dvanaestogodišnji Peter tako je bistri i neustrašivi dječak koji za vrijeme nacističkog bombardiranja Londona pokušava razotkriti zlu i kradljivu ravnateljicu sirotišta u kojem živi zajedno sa svojim brojnim prijateljima, ostavljenima toj instituciji jer se njihove majke nisu mogle brinuti za sinove.
No Petera će u jeku nacističkog napada i sukoba s ravnateljicom, zajedno s još nekolicinom dječaka, oteti piratski leteći brod (!) i odvesti ga u Nigdjezemsku gdje zli i diktatorski vođa pirata Crnobradi upravlja rudnikom u kojem na tisuće potlačenih dječaka mukotrpno kopajući traga za vilinskim prahom koji Crnobradog održava mladim.
No Crnobradi ne želi samo vilinski prah, traži i trag koji će ga odvesti do tajnog vilinskog kraljevstva koje ga je prethodnih godina jedino oonemogućavalo da posve pokori domorodački narod. Kada Crnobradi u Peteru prepozna oživotvorenje proročanstva kako će na otok doči dječak, sin vilinskog princa i žene odane vilinskom kraljevstvu koji može letjeti i pobijediti ga, progonit će Petera koji domorocima tek mora pokazati kako je uistinu onaj za kojeg ga smatraju. U tome mu pomaže sudrug iz rudnika James Hook, kasniji Kapetan Kuka, i kći plemenskog vođe Tiger Lily. Zajedno, moraju pobijediti Crnobradog i sačuvati vilinsko kraljevstvo, a ostaje enigma kako su od neraskidivih prijatelja Peter Pan i Kapetan Kuka kasnije postali zakleti neprijatelji.
Taj dio priče o Peteru Panu trebao je biti otkriven u nastavcima ovog filma – ako ih bude. Jer, „Pan“ je – za mene osobno neshvatljivo – poprilično podbacio u kinima, kako širom svijeta tako i na matičnom američkom tržištu gdje je u prvom vikendu prikazivanja utržio tek 15 milijuna dolara – ukupno 40 milijuna u svijetu – što je minorno u usporedbi s golemim budžetom filma od nekih 150 milijuna dolara. U distributerskoj kući Warner Bros., a još više u producentskim tvrtakama Berlanti Productions i RatPac-Dune Entertainment sljedećih će tjedana gristi nokte prateći situaciju u svjetskim kinima, sa željom da barem povrate uloženo, no to će se možda dogoditi tek kada se kino-zaradi pridruže i ostali plačeni oblici distribucije filmskog sadržaja.
Šteta, jer je „Pan“ sve ono što jedna filmska fantazija mora biti – šarolik, magičan, vrckav, uzbudljiv i u krajnjem slučaju lijep film koji vas barem na dva sata odvodi u Nigdjezemsku, zemlju koja se i ovakva kakva jest čini zemljom mogućnosti – u odnosu na svijet u kakvom trenutno obitavamo…