Sinoć je u riječkom Antikvarijatu Ex Libris održana promocija nove knjige književnika i novinara Borisa Dežulovića “Summa atheologiae: nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg”.
U nazočnosti brojnih Riječana o knjizi su govorili novinar Viktor Ivančić, fra Drago Bojić i moderator Zoran Grozdanov.
Nisam ateistički misionar. Nemam ambiciju svijetom širiti nevjeru. Meni je stalo da Hrvatima suzim vjeru, i to na veličinu tuš kabine. Dovoljno da budu čisti sami sa sobom, i da nema mjesta za Boga”, kazao je preksinoć novinar, pisac, feralovac Boris Dežulović, predstavljajući svoju novu knjigu, u izdanju Ex Librisa.
Autor pogovora fra Drago Bojić kazao je kako mu je za vrijeme tuširanja upravo to palo na pamet.
Shvatio sam da je to sjajna teološka misao i da je to tako dobro za vjeru. Jer, ovdje je vjera preko institucija, fundamentalizma, nacionalizma, dogmatizma stvarno zaprljana i dobro je da je se vrati u tuš kabinu, da se opere, istušira i onda ponovno izađe u javnost kako bi opet zamirisala, kazao je fra Bojić.
U Dežulovićevoj knjizi, na 600 stranica, objedinjeni su ironični i satirični tekstovi koje je autor objavio zadnjih 20 godina, i koji se većinom odnose na stanje u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nakon njezina osamostaljenja.
Dežulović je primio sve sakramente po želji svoje babe Kate. On je katolik jedan kroz jedan ili, kako bi to stariji teološki pisci kazali, totus catholicus, kazao je fra Bojić.
Kako je u nastavku kazao Viktor Ivančić, Borisova baba Kata zaslužna je što je “naš autor prošao sve sprave za mučenje na tom poligonu sakramentalne torture”.
Uredno je bio kršten, pričešćen, krizman. Ona je bila presudna što se našeg autora žigosalo te na vrijeme užarenim gvožđem otjeralo u katolički tor. No, kad god spomene ime babe Kate, iz Dežulovićevih tekstova pršti toplina, nježnost, ljubav, razumijevanje. I tako tuli, stalno tuli kad spomene babu Kate. I čovjek se pita je li to ateist sa Stockholmskim sindromom? Netko tko miješa babe i žabe? Očito se radi o nekoj vrsti retroaktivnog, mazohističkog užitka u mladalačkom križnom putu, nasmijao je Ivančić natiskanu publiku.
Kad se probijete kroz sve te slojeve fenomenalne ironije, sarkazma i satire, dođete do merituma, a taj je meritum najprodornija, najpronicljivija, najotrovnija, vjerojatno i najbolje napisana i najzabavnija kritika Katoličke crkve koja je objavljena u Hrvatskoj. Prava meta je institucija, a ne Svemoćni. Jer taj Svemoćni, kojega kolega Boro negira, jest onaj koji leprša na ovim zastavama religijske institucije. Mogu reći da je ova knjiga u kojoj se negira postojanje Boga – božanstvena. Ako Bog zaista ne postoji, oglašava se kroz pero Borisa Dežulovića, poentirao je Ivančić, nasmijavši ponovno publiku. Bitno ozbiljnije ustvrdio je zatim da je Dežulović kroz ove tekstove obuhvatio iznimno širok asortiman religijski intoniranih gadosti: od ratnog i poratnog huškanja, do ideološkog zaglupljivanja i biskupske hipokrizije.
Ova knjiga može služiti kao neka vrsta udžbenika iz anatomije hrvatskog etno-klerikalizma, koji se slavno porodio 90-ih, a potpuno sazrio u prvom kvartalu ovog stoljeća, i to u jednom te istom vladajućem aparatu, čije su temeljne pogonske jedinice državna crkva i crkvena država. Boris kao prava krvopija u knjizi ističe više puta da to nema veze s kršćanstvom. Upravo je obrnuto: što više crkve, to manje kršćanstva, zaključio je Viktor Ivančić.