Svi smo jedva dočekali prekid lovostaja na plavu ribu i obilje srdela i inćuna na riječkoj ribarnici. No tko nam tu ribu lovi i “servira” na ribarnicu – malo tko se zapita!? Riportal vam je odlučio otkriti koliki se trud i vještina kriju iza složene operacije koju lakonski nazivamo – “lov na plavu ribu”…
Umirovljeni “guru” riječkog ribarstva Ivan Bočina i kapetan ribarskog broda “Srdela” Kristijan Uhač rado su se odazvali Riportalovoj molbi da s posadbom “Srdele” provedemo noć na moru i fotografijama i tekstom dočaramo čitateljima što to ribari rade pola dana, cijelu noć i dio narednog jutra, kako bi brojnim ljubiteljima i konzumentima plave ribe osigurali svježe srdele i inćune na ribarnicama u Rijeci i šire.
“Nemojte se samo prevariti, u ovom zimskom periodu ne krećemo na more kao ljeti nešto prije 20 sati, nego već oko 15.30 sati. Toplo se obucite i osigurajte si zaštitu za fotografsku opremu, more zna ponekad biti malo i neočekivano divlje, a dok radimo sve “frca” oko nas!”, upozorio nas je djelomično očinski a djelomično i u šali Kristijan Uhač, zapovjednik broda “Srdela”.
Spremni i opremljeni, pridružili smo se posadi već oko 15 sati kako ne bi zbog nas kasnili u radni dan koji je njima već odavno rutina, a u nama je probudio znatiželju, napetost i uzbuđenje.
Kapetan Kristijan objašnjava kako će pokušati pronaći ribu najprije u vali kod otoka Cresa. Sutradan ujutrom nakon obavljena posla, “Srdela” ne ide na vez u Rijeku nego u Plomin – to je najsvrsishodnije rješenja za najbržu dostavu svježe ribe na odredišta na riječkom i istarskom području. Veći dio ulova će putem brze dostave u tvornicu za preradu ribe u Rovinj, ali i dalje do talijanskih tvornica za preradu ribe.
“Za iskrcaj uvijek biramo najbližu luku gdje nas već čekaju kako bi ribu dalje otpremili na odredišta”, objašnjava nam Kristijan Uhač.
Zaplovili smo u netipičan zimski dan, po južini i kišici. Kapetan Kristijan govori nam kako im plovidba po magli ne stvara problem jer se koriste radarima odnosno GPS tehnologijom. Najveći problem im predstavlja gusta kiša koja često ometa pravilan rad radara.
Kada govori o prvim danima nakon prekida razdoblja lovostaja, kapetan nije previše zadovoljan: “Prve noći su uvijek najteže, ne znaš kako riba “radi”. Ispostavilo se da je u potrazi za ribom trebalo otploviti južnije pa se “Srdela” zaputila prema Cresu.
Vrijeme dok se ne locira jato riba “vrijedno” spuštanja mreža kratimo razgovorom. Kapetan Kristijan prepričava nam ukratko kakva je situacija trenutno općenito u morskom ribarstvu.
“Vlasnici tvrtke “Ugor” su se umirovili pa smo pojedinačno preuzeli brodove. Od četiri broda flota je spala na tri jer se Golovik prodaje. Razdoblja lovostaja, na što je Hrvatska prije nekoliko godina primorana i zbog EU-propisa, učinila su da smo efektivno u poslu svega 180 dana godišnje”, govori nam Kristijan.
Zanimalo nas je i kako se pandemija koronavirusa odrazila na poslovanje ribara.
“Što se tiče korone, mi nismo toliko pogođeni jer plava riba kojom se bavimo ne ide baš u restorane, više ide u preradu. Najviše su pogođeni koćari koji se bave ulovom bijele ribe – oni nemaju kome prodati ribu jer su restorani uglavnom zatvoreni, osim ponekih u hotelima”, govori nam kapetan Kristijan.
Dozvoljena mjesečna kvota ulova im je 40 tona i na njima je da odrede kada će loviti. “Uz ovako stisnute kriterije još je ubrzo i pun mjesec”, objašnjava kapetan i dodaje da tko ima volju može raditi i na pun mjesec, ali riba tada slabije “radi”. .
Sanjin Tomulić, upravitelj stroja “Srdele”, pojasnio nam je ukratko neke tehničke aspekte rada na brodu.
“U jednu “baju” u koju spremamo ribu stavlja se 300 kilograma ribe, s vodom i ledom to je i 500, 600 kilograma. Ovisno od broda do broda, neki stavljaju više vode. Ako se stavlja više vode logično je da stane manje ribe. Ljeti, kada je toplije vrijeme i toplije more, stavlja se više vode i manje ribe kako bi se zadržala kvaliteta.”, pojašnjava Sanjin Tomulić i dodaje:
“Svatko od nas ima svoju dužnost. Kada kapetan na radaru uoči poziciju pogodnu za lov, usporava brod a osoba zadužena za sidro kreće na pramac spustiti sidro”. Nakon sidrenja kreće, za laike komplicirana “operacija” okruživanja ribe mrežama. U ovom slučaju ribari su se odlučili na ulov po danu odnosno u ranu zoru…
Sanjin nam je ispričao i nekoliko zanimljivih anegdota, pogotovo o tome kako ima velik broj Primoraca koji ne znaju razliku između brodova plivarice i koće!
“Ako je Zagrepčanin ili Varaždinac, vjerujte, tko god – svi znaju za plivaricu i koću i njihovu razliku! Tko god živi u Primorju – nema pojma ča je to koća! Dođu na rivu i pitaju…”, otkriva nam Sanjin istinu koja se i neće baš dopasti domaćim ljudima!
“Kada ljeti dođu Zagrepčani na more, kažu “ajmo malo na plivaricu da vidimo ima li srdele”. Znaju i vrste riba, a ovi “naši” kad dođemo u Senj kažu: Daj mi malo ovi šareni”, pripovijed Sanjin Tomulić i dodaje: “Plivarica lovi plavu ribu a koća bijelu, vrlo jednostavno. Koću prepoznaš da nema mreže na krmi, ona je na kolutu. Oni vuku mrežu po dnu, voze milju, dve, tri ovisno što love. Ako loviš škampa onda loviš po malo, ako loviš ribu onda malo brže”.
“OPERACIJA SRDELA” IZ SATA U SAT
15.30
Isplovljavanje iz Riječke luke. Nakon što je oprema provjerena, većina posade odlazi na odmor u kabine jer su prethodnu noć također proveli u ribolovu. Na nogama su kapetan “Srdele” Kristijan koji drži kurs za Cres, uvijek budni upravitelj stroja Sanjin koji pregledava svaku sitnicu na stroju i kuhar koji priprema obrok za posadu.
19.30
Dolazak do Valunske vale. Kapetan Kristijan pronalazi ribu. Baca se sidro. Pale se reflektori i spuštaju podvodne lampe. Radar pokazuje znakove ribe na željenoj dubini.
Slijedi večera i odmor do 4 ujutro. Jedini koji ostaje budan je dežurni na brodu. Noćas je ta dužnost zapala Marina. Njegov zadatak je da pazi da ne “ode sidro”, da se brod ne pomakne ili pak – govore nam (pomalo u šali) da u ekstremnim slučajevima netko s manje plivarice ne zaspe i ne “krene” pramcem prema “Srdeli.
4.00
Marino budi kapetana i Rajka koji je zadužen za upravljanje svjećaricom ili “po domaći” – kajićem.
5.15
Pale se reflektori na kajiću a na Srdeli se gase kako bi se riba zavarala i privukla kajiću.
6.00
Srdela se odmiče od kajića, pušta se mreža dugačka 500 metara kako bi se namamljena riba ulovila u krug. Druga barka povlači kontra stranu kako bi napeli mrežu u točnom pravcu. Polako se mreža povlači nazad prema Srdeli sve dok se nije stvorila košara u kojoj je ostala plava riba.
7.20
Prva riba izlazi na površinu. Dio posade puni baje vodom i ledom u pravilnom omjeru dok drugi vade ribu i stavljaju ju u baje. Baje se pune sve dok se mreža isprazni. Zatim se mreža očisti i uredno složi natrag na krmu. Kristijan određuje kurs prema Plominu a posada sortira srdele i inćune u kašete.
9.00
Vez u Plominu. Riba se ukrcava u vozila. Jedno od njih je i ono Obrta za trgovinu i ribarstvo “Dujmović” koji dio ulova “Srdele” prevozi do riječke ribarnice.
10.15
Riba stiže malo kasnije zbog “kalanja na dan”, no svejedno u roku – taman da se Riječanke i Riječani, koji čekaju u redovima ispred ribarnice, opskrbe svježom i ukusnom plavom ribom.
NEKOLIKO OPASKI O MORSKOM RIBOLOVU
Lov na srdelu nije toliko isplativ kao što je bio u nekim prošlim vremenima. Ribari nisu bili previše zadovoljni nakon opisane noći koju smo proveli s njima iako su za razliku od većine drugih plivarica imali “pristojan” ulov od otprilike četiri tone ribe.
Cijena srdele pada na 20-tak kuna, a ne samo da se smanjio broj dana i kvota ulova, poskupjelo je i gorivo a cijena ribe ostaje ista.
“Plaće se smanjuju a većina ljudi i danas gleda na ribare kao da je riječ o ne znam kako isplativom zanimanju kakvo je možda bilo prije više desetljeća. No teška realnost ribara je da se za manju plaću, u nesigurnom poslu, “lome” na niskim temperaturama i teškim uvjetima rada a nikada im ulov nije garantiran.”, ističu ribari.
Svoje mišljenje o ovom teškom i nezahvalnom poslu zaključili su omiljenom im izrekom -“Ribarija luterija“!
