S proslavljenim srpskim filmskim redateljem, dobitnikom mnogih domaćih i svjetskih nagrada, Goranom Paskaljevićem, popričali smo tokom tjedna ciklusa njegovih filmova u riječkom Art kinu. Redatelj koji je oduševljavao s filmovima poput “Čuvar plaže u zimskom periodu”, “Varljivo leto” te “Bure baruta” uvijek se dobro osjeća u Rijeci i na Kvarneru, a veći dio godine boravi u svojoj kući u Ičićima. S Paskaljevićem smo popričali o njegovoj uspješnoj karijeri, izvorištu inspiracije za filmove te radu sa mnogim legendarnim glumcima.
Ako se prisjetite svojih početaka, možete li nam reći je li tada bilo teže ili lakše započeti karijeru kao filmski redatelj nego što je to vašim mladim kolegama danas?
Nemojte imati iluziju da je ikada bilo lakše. Uvijek je problem bio pronaći financijska sredstva kako bi se financirao neki projekt. Ista situacija je i danas u vezi novca. Ipak, mislim da je mladima danas lakše snimiti film nego što je nama bilo nekad. Nekad je snimanje bio proces koji je iziskivao znatna novčana sredstva, a danas se snimati može fotoaparatom i mobitelom, i to na kraju izgleda kao da je snimano u studiju. Sve je mnogo jednostavnije, lakše i jeftinije. Primjerice, u Hrvatskoj se, u vrijeme socijalizma dobijalo više novca za snimanje nego u Srbiji, što je najzad utjecalo na posebnu estetiku srpskog filma osamdesetih godina, filmaši su crpili ideje s ulica, gradskog života.
Koje je vaše mišljenje o statusu srpske kinematografije danas? Koliko pratite tu scenu?
Pratim koliko mogu, a kvalitetnih autora ima, uvijek je bilo. Problem je što se današnji filmovi sve manje prikazuju i na televiziji, a pogotovo u kinima kojih više nema u onom broju kao nekada. U usporedbi primjerice s hrvatskom kinematografijom, smatram da je stanje kod vas znatno bolje, producirate bolje filmove. To se sve događa zahvaljujući Hrvatskom audiovizualnom centru, vrlo mi je žao što je prijašnji ravnatelj Hrvoje Hribar otišao, on snosi najveće zasluge za današnju kvalitetu vaše kinematografije. Filmski centar Srbije ugledao se na HAVC, povećana su novčana sredstva, ali se bojim kako će biti utrošena na filmove od tzv.”nacionalnog značaja”.
Vaš prvi igrani film koji ste napravili “Čuvar plaže u zimskom periodu” odmah je bio i prvi vaš veliki uspjeh, osvojili ste Zlatnu arenu u Puli, tada najznačajnijem filmskom festivalu u bivšoj državi te specijalnu nagradu žirija u Berlinu. Kakva su vam sjećanja na taj događaj?
Taj film bio je jedini sa suvremenom tematikom u Puli te godine i nitko se nije nadao da će film išta osvojiti. Ostali filmovi bili su mahom partizanski. Nagrada u Berlinu u lipnju te godine vjerojatno je utjecala i na pulski žiri. Osim toga, film je nasmijao čak i Tita kojem su filmovi nošeni brodićem na Fažanu gdje ih je on osobno gledao i kasnije iznosio mišljenje o njima. Kao debitanta otpisali su me Bulajić, Mimica i drugi tada značajni režiseri, međutim došle su vijesti da je film oraspoložio Tita, a najviše drugaricu Jovanku. I to je bilo gotovo, ja dobijem Zlatnu arenu.
U većini vaših filmova na poseban način se provlačila društvena kritika. Što vam je najviše smetalo u bivšem sistemu?
Meni stalno sve smeta. Jednostavno gledate oko sebe život i pitate se zašto se ljudi muče. Ja se na taj način inspiriram, gledam oko sebe i tako nalazim teme. Dobro je bilo to što sam bio mlad i što se živjelo znatno opuštenije nego danas. Ipak je bilo nekog reda, poštovalo se znanje dok je danas na djelu pljačkaški kapitalizam, sprega kriminala i vlasti te izostanak perspektive za mlade ljude. Vidite i samo kakvi su se sve buzdovani obogatili na vrlo upitan način. Ja ne mogu svojoj djeci reći učite, studirajte, doktorirajte i imati ćete neki normalan put i karijere. Tužno mi je što mladi najviše odlaze.
Par puta ste rekli kako vam je film i dalje magija koja vas opčinjava, što se promijenilo u vašem odnosu prema filmu od početka vaše karijere pa do danas? Aktivni ste već više od četrdeset godina.
Ništa se nije promijenilo, osim što sam naučio s novcem, od kada sam postao producent svojih filmova krajem osamdesetih godina. Otkrio sam da imam talenta za to i mogao sam sigurno zaraditi puno više od filma u životu, ali ja sam uvijek na neki način žrtvovao materijalno zbog umjetnosti same. Dao sam sve novce samo da snimim film.
Postoji li nešto u što se razočarali svih ovih godina?
Malo sam bio razočaran kada sam se vratio u Srbiju nakon života u Francuskoj, kada sam vidio da neki mladi redatelji pod utjecajem američke kinematografije koji žele da naprave žanr filmove da se nekome svide. Zaboravljaju pritom naše probleme, probleme u svojoj okolini. Dobar primjer za to su mađarska i rumunjska kinematografija koje progovaraju o problemima tih društava. Govorim često mlađima da nađu ono što ih bole i o tome da rade film.
Kako ste doživjeli raspad Jugoslavije na kulturnom polju?
Vrlo teško, netko mi je oduzeo jedan golemi prostor, osjećaj da se u Puli, Zagrebu i Sarajevu osjećam kao kod kuće. Radili smo filmove zajedno, mijenjali energiju i družili se. Družio sam se puno s Rajkom Grlićem i Lordanom Zafranovićem. Vaši filmovi se tada nisu prikazivali kod nas, naši kod vas, bilo je teško i ružno. Jugoslavija, kakva god je bila jest zapravo koncept današnje Europske unije, slobodna trgovina i protok ljudi, a to je bila i Jugoslavija. Da smo imali pameti trebali smo napraviti konfederaciju.
Kao redatelja ubrajaju vas u crni val jugoslavenske kinemtografije zajedno redateljima poput Markovića, Karanovića, Grlića i Zafranovića s kojima ste studirali u Pragu. Što vas je najviše kao čuvenu prašku generaciju odredilo?
Jednostavno smo bili nasuprot “crvenom valu” tj. partizanskim filmovima koji su imali primat na neki način. U Pragu smo naučili profesionalno režirati film i isto tako koristiti važnost humora u istome. Kroz humor vi možete provući razne kritike. Tako sam i režirao “crne” filmove poput Čuvara plaže u i Varljivog leta koji pripadaju crnom valu, ali su isto tako humoristični i ljudi ih vole.
Radili ste s najvećim glumcima bivše države, Pavlom Vujisićem, Ljubom Tadićem, Batom Stojkovićem, Milenom Dravić. Kako je bilo raditi s njima? Za neke kruže glasine kako s njima nije bilo baš lako.
Bilo je divno raditi s njima, nikakvih problema nije bilo. Oni stanu pred kameru i oni donesu tu svoju energiju i to je film sam za sebe. Pričali su za neke od njih kako glume nonšalantno, ali oni su se spremali za svaku ulogu. Bata Stojković je bio stvarno posvećen svom poslu i dovoljno lud da napravi sve što od njega zahtijeva uloga. Pavle Vujisić je uistinu bio boem, a mene je volio zato što je bio prijatelj s mojim ocem, inače je bio jako obrazovan čovjek i poliglot. Za sve njih vežu me lijepa sjećanja.