Sinoćnja premijera debitantskog filma bosanskohercegovačkog redatelja Alena Drljevića “Muškarci ne plaču”, emotivno – traumatične priče o bivšim ratnim veteranima triju vojski koje su međusobno ratovale nakon raspada bivše Jugoslavije popraćena je dupkom ispunjenim Art kinom. Publika je završetak filma ispratila gromoglasnim pljeskom ujedno pozdravivši i jednog od glavnih protagonista, hrvatskog glumca Leona Lučeva, specijalnog gosta riječke projekcije.
Suočenje s vlastitim traumama, dijeljenje sobe s bivšim ratnim “neprijateljima”, grupna psihološka terapija na planini Jahorini okupila je ratne veterane i vojne invalide Srbe, Hrvate i Bošnjake. Naizgled nespojivo pretvorilo se u bolnu i na trenutke katarzičnu seansu popraćenu mnoštvom duhanskog dima i hektolitrima alkohola. Drugačije očito ne može kad se čovjek pokušava suočiti sa strahovima kojih se ne može osloboditi niti dvadesetak godina nakon završetka rata. Psihološku terapiju predvodi Slovenac, sjajna metafora neutralnosti zemlje koja je isto bila dio zajedničke države. U centru pozornosti su glumačke kreacije Leona Lučeva, Emira Hadžihafizbegovića i Borisa Isakovića, ratnih veterana u filmu ali i u stvarnosti, što ovom filmu daje poseban autobiografski pečat, glumci su uistinu proživjeli svoje uloge na ratištima. Glumačka ekspresija Emira Hadžihafizbegovića prilikom opisa torture koju je proživio u srpskom logoru jedna je od briljantnih glumačkih minijatura u filmu.
Sa glumcem Leonom Lučevom kratko smo razgovorali nakon projekcije o njegovom mišljenju o filmu, procesu rada te poruci koju ovo djelo nesumnjivo šalje.
Kako je došlo do suradnje s redateljem Alenom Drljevićem? Poznajete li se otprije?
Ja i on se znamo godinama, i o ovom filmu smo pričali godinama, s tim da ja nisam znao što ću igrati, prošao sam audiciju, a sve ostalo je bilo na njemu.
Što je po vama glavna poruka filma? Neizbježan je kontekst rata?
Ne znam za poruku, ali moj doživljaj jest kako to nije ratni film, on komunicira sa svakodnevnicom gdje ljudi drže neke grčeve i neizgovorene stvari u sebi, nikada ih ne izgovore, žive s njima, komuniciraju s drugim ljudima, a stvari nisu izbačene i probavljene na pravi način. To je moj subjektivni doživljaj filma, a ljudi ga mogu doživjeti i kao ratni i kao antiratni film. Ja mislim da puno ovakvih ljudi koje smo mi tumačili u filmu ima po cijeloj regiji, neki od njih potraže pomoć, neki imaju hrabrosti za upustiti se u neku vrstu terapije. Ovo nije film izliječenja, već film suočavanja, a suočavanje je tek prvi korak do bilo čega drugoga.
Glumili ste i drugim filmovima koji u sebi nose ratnu i antiratnu tematiku, primjerice “Svjedoci” i “Krugovi”. Što mislite koliko su kinematografije Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine uspjele prenijeti narativ o posljednjem ratu i koliko je to utjecalo na ljude?
Srećom, kinematografija je jedina koja se bavi nekim istinitim pričama iz različitih perspektiva o ratu, možda jedina koja se bavi istinitim pričama. Mislim da kinematografija i općenito umjetnost za početak mogu barem uspostaviti jednu normalnu komunikaciju u kojoj će svatko preuzeti svoju odgovornost kako bi mogli napokon krenuti dalje.