Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti slavi se 11. veljače. Odluku o obilježavanju dana donijela je Opća skupština UN-a u prosincu 2015. Godine
Povodom Međunarodnog dana žena i djevojaka u znanosti razgovarali smo s mladom riječkom znanstvenicom Sandrom Crnko. Završila je diplomski studij ”Biotehnologija u medicini” pri Odjelu za biotehnologiju u Rijeci 2015. godine. Tijekom završne godine studija, petomjesečnu praksu za diplomski rad odradila je na Sveučilištu u Kopenhagenu, u Centru za glikomiku (uz pomoć Erasmus+ stipendije za mobilnost). Sljedeće godine primljena je na doktorski studij u UMC Utrecht u Nizozemskoj, na program Regenerativne medicine, gdje trenutno završava četvrtu (i posljednju) godinu istraživanja u području eksperimentalne kardiologije.
Put do Nizozemske
“Još uvijek se sjećam oduševljenja kada sam, tijekom srednje škole, saznala da se otvara studij Biotehnologije u Rijeci. Nikako nisam bila spremna otići iz svoga grada, a još sam prije otvorenja tog odjela znala da želim studirati neku varijantu biologije i kemije, što nije bilo dostupno u Rijeci. Studij nije razočarao, štoviše omogućio mi je i odlazak u Dansku gdje sam mogla ”podebljati” praktično znanje u laboratoriju, te stvoriti bitne poslovne i osobne kontakte”, započinje priču mlada znanstvenica.
Praksa u inozemstvu (kojom se pokazuje mogućnost rada u drugoj kulturi i okruženju), rektorova nagrada za izvrsnost te dobro poznavanje engleskog jezika omogućile su joj doktorat u Nizozemskoj.
“Zapravo sam relativno nasumično odabrala zemlju u kojoj ću raditi doktorat. Znala sam samo da želim otići iz Hrvatske, što zbog financijske situacije, što zbog želje da iskusim kako je to ”vani”. Nije bilo bitno koja je država, i koji grad, dok god mi se svidio opis istraživanja pojedine grupe na stranicama fakulteta. Jedan e-mail, pa jedan Skype intervju, i nakon dva mjeseca bila sam u Utrechtu, u grupi koja se bavi kardiologijom”, kaže Sandra.
Priznaje da je život u Nizozemskoj uvelike drugačiji od onog u Hrvatskoj: “Trebalo se prilagoditi na ljude, način rada, birokraciju (koja očito nigdje ne valja, neovisno o napretku zemlje), sendviče za ručak (zaista, ne razumijem zašto ne vjeruju u topli obrok za ručak), radno vrijeme dućana do 18 sati, nostalgiju za domom..”
Hrvatskim fakultetima fali prakse
“Trebalo se prilagoditi i na to da me fakultet zapravo nije pripremio na ”pravi svijet”, da imam jako puno znanja ali ne i prakse kojom bih to znanje mogla primijeniti. Na poslu sam (doktorat se ovdje smatra poslom, ne studijem samo) zapravo naučila sve što sam trebala kako bih taj posao uspješno i odradila. Na primjer, to je nešto što bih mogla izdvojiti da nedostaje u Hrvatskoj, barem što se tiče mog iskustva. Nizozemskim studentima naglasak je na praksi: na preddiplomskom studiju imaju kratku praksu od samo nekoliko mjeseci, dok na diplomskom prvo imaju praksu od devet mjeseci (koja se može produžiti na skoro godinu dana) pa onda od šest (i najčešće se provodi u inozemstvu). Praksa ovdje znači da dobiješ svoj projekt, i moraš ga dovršiti u određenom roku, uz idealno minimalan upliv mentora (najčešće doktorand). Razvija se samostalnost i potiču vlastite ideje još od ranih godina studija. Jednako je i na doktoratu”, objašnjava Sandra.
Ulaganje Hrvatske u znanstvenike
“Mislim da Hrvatska ulaže u znanstvenike, ne bih se usudila komentirati je li to dovoljno ili nije jer iskreno ne znam na koji način to mjeriti. Ono što smatram da bi se svakako trebalo poticati tijekom studija i doktorata jesu razne razmjene studenata (unutar i izvan Hrvatske) te, naravno, prakse. Ono što je zajedničko većini internacionalnih studenata u mojoj grupi, jest da imamo jako puno znanja, ali nam nedostaje praktičnog iskustva”, ističe Sandra kojoj povratak u Hrvatsku za sada nije opcija.
“Naravno da bih voljela biti bliže prijateljima i obitelji, međutim mislim da bi se bilo vrlo teško vratiti i opet prilagoditi na nešto drukčije (pa koliko god to drukčije zapravo bilo moje). Nisam imala poslovnog iskustva u Hrvatskoj, stoga ne mogu komentirati taj dio. Dojam rada u Nizozemskoj za sada je taj da je sve dostupno; lako se dolazi do kolaboracija i lako se pronalaze načini da se nešto ostvari. Uz to, ovdje je sve nekako neopterećeno, kako na osobnom tako i na poslovnom nivou. Nažalost, mislim da u Hrvatskoj još nije takva klima”, zaključuje Crnko.
Bojana Guberac