Za izbore u riječkim mjesnim odborima bila je angažirana najubojitija stranačka artiljerija. HDZ je doveo čak i “glavnog agitatora”, premijera Andreja Plenkovića, a ni SDP nije zaostajao jer gradonačelnik Marko Filipović i dugogodišnji stranački funkcionar Željko Jovanović nisu mačji kašalj. Na kraju svega – ćorak!
Piše: Neven Šantić
Naravno, sada će svi tvrditi da su pobjednici. I HDZ, koji je kao najorganiziranija stranka s najodanijim članstvom, u mnogim sredinama dobio najviše glasova, i SDP i PGS, koji su sami ili u koalicijama ostvarili solidne rezultate, i Lista za Rijeku koja je uskrsnula iz mrtvih. Čak će slaviti i u koalicijima HSU-IDS i AM-Unija Kvarnera-Možemo!. A razloga za slavlje, jer su nešto uštipnuli, imat će i u Mostu i Centru. Dakako, na svoje je došlo i par nezavisnih lista.
Svakome ponešto, nikome previše i – eto ga. Pravi politički švedski stol.
Na izbore izašlo jedva 10 posto biračkog tijela
No, kada se spusti zavjesa na izbore, kada prođe parada postizbornih prigodničarskih izjava, valjat će se zapitati kome trebaju izbori na koje ukupno izađe jedva 10 posto biračkog tijela.
Kakav legitimitet, primjerice, imaju izabrani članovi vijeća mjesnih odbora Podmurvice i Turnić, gdje je glasalo 4,11 odnosno 4,47 posto birača? Ništa bolje nije bilo ni u Svetom Nikoli i Gornjem Zametu, gdje je glasalo 5,24 odnosno 5,35 posto birača.
Nešto više birača, ali ništa impresivno, izašlo je na Vojaku i Grbcima, 23,72 odnosno 22,94 posto, a apsolutni rekord drže dva mjesna odbora izvan “gradskih zidina”. U Orehovici je tako glasalo 36,68, u Svetom Kuzmi 27,22, a dodamo li tu i Pašac s 22,70 posto birača, sve zajednio je to iapk malo i ništa.
Biračima očito do ovih izbora nije stalo
Možemo se skrivati iza demokratskih načela i izbornih pravila, pa reći da su svi mogli izaći na izbore i da im nitko nije kriv što nisu iskoristili to pravo. Načelno to je u redu. Ali, podaci o izlasnosti govori o tome da biračima očito do ovih izbora nije stalo. Ma što mi o tome mislili.
Premda godinama u Hrvatskoj pada broj birača, jasno se, prema izlaznosti, može utvrditi da je prioritet dan parlamentarnim izborima, iza kojih slijede lokalni pa onda tek mjesni.
I nije teško utvrditi zašto je to tako.
Birači, dakle oni kojima je još stalo do političke participacije, procjenjuju da su im najvažniji nacionalni izbori, pa potom općinski, gradski i županijski, dok su im na začelju interesa mjesni izbori. Birači jednostavno ne vide što bi im mjesni izbori mogli donijeti, i o čemu vijeća mjesnih odbora istinski mogu odlučivati. Zaključak birača je: ne želim trošiti vrijeme odlazeći glasati za tijela koja ni o čemu ne odlučuju.
Da bi se, dakle, birači stimulirali da glasaju na izborima za vijeća mjesnih odbora najprije bi tim odborima trebalo dati neke ovlasti koje bi mogle, dakako na bolje, promijeniti život građana. U najmanju ruku to su ovlasti koje su nekada imale mjesne zajednice, uključivši pravnu osobnost, solidno osigurana sredstva i ovlasti.
Naravno, nije ista pozicija gradskih i izvangradskih mjesnih odbora. Izvangradski su prepoznati, i funkcioniraju, kao zasebne zaokružene cjeline, pa je nešto veći broj izašlih birača u Orehovici, Svetom Kuzmi i Pašcu posljedica tog efekta.
U gradu je nešto drukčije. Mnogi zajednički problemi povezuju više susjednih mjesnih odbora, poput primjerice rekordera apstinencije Podmurvica ,Turnića i Svetog Nikole, pa kada bi vijeća njihovih mjesnih odbora imali ovlasti nešto poduzimati na temelju želja i volje svojih sugrađana, vjerojatno bi ih na mjesne izbore izašlo više od mizernih 4 ili 5 posto.
Zato je pravo pitanje želi li politička klasa dati smisla izborima za vijeća mjesnih odbora ili ne. Ako je odgovor potvrdan onda treba mijenjati zakonsku regulativu i mjesnim odborima dati veće ovlasti.
Ukoliko je odgovor negativan, ako su mjesni odbori zamišljeni samo kao demokratska fasada a ne oblik decentralizacije lokalne samouprave…
E onda imamo problem, i s politikom i s demokracijom.