U nedjelju 26. svibnja održat će se izbori za Europski parlament, a svi punoljetni birači mogu glasati za određenu listu ali i svoj preferencijalni glas dati nekom od kandidata na tim listama
Za ove izbore predane su 33 liste, a zanimljivo je da na te 33 liste na njih čak 22 nema niti jednog kandidata s prebivalištem u Rijeci?!
Kandidatkinja i kandidata iz Rijeke na izbornim listama za izbore za EU parlament je 11, a mi smo svakome od njih poslali pet istih pitanja s molbom da odgovore na njih.
1. Što vas je motiviralo za kandidaturu na ovim izborima?
2. Što su osnovne odrednice vašega izbornog programa?
3. Što je po vama razlog slabe izlaznosti na europske izbore?
4. Na koje načine hrvatski predstavnici u EU parlamentu mogu ostvariti odluke dobre za Rijeku i Hrvatsku?
5. Koji su trenutno najveći problemi Europe odnosno Europske Unije i kako se Hrvatska treba postaviti prema njima?
Evo što nam je odgovorila Morana Jokić, kandidatkinja HNS-a.
1. Što vas je motiviralo za kandidaturu na ovim izborima?
Prije svega, ja nisam u politici dugo, no bez obzira – smatram da je svaka mogućnost iskazivanja onoga u što vjerujemo i kao ljudi, a u mome slučaju i kao političari – dragocjena.
Moja je motivacija zapravo sretan spoj vlastitih uvjerenja o tome kako Hrvatska može proftirati puno bolje u EU, s jedne strane, a s druge strane tu je nositelj HNS-ove liste Matija Posavec – ime iza kojeg stoje silan rad i rezultati toga rada. Biti na listi najuspješnijeg župana koji je okupio i prepoznao novu generaciju ljudi u svojoj stranci, nesebično pružio priliku za novi narativ obraćanja građanima, čast je koju nikako nisam mogla odbiti.
2. Što su osnovne odrednice vašega izbornog programa?
Ono čime mislim da konkuriram na ovim izborima jest moj ogroman interes za zaštitu djece u digitalnom okruženju, sustav rane intervencije koji je u Hrvatskoj na niskim granama, da ne kažem da Rijeka kao jedan od većih gradova uopće nema Centar za ranu intervenciju, zatim zaštita žena i djece od nasilja što je prema statistikama još jedna sramota našeg društva: unatoč zakonima mi još uvijek nemamo razvijen mentalitet tretiranja nasilja kroz te iste zakone, ali i kroz vlastite uvide kojima možemo doprinijeti smanjenju nasilja poput aktiviranja vlastitih pojedinačnih resursa, prijave nasilja, razvijanja jednog mnogo čvršćeg, mišićavijeg kolektivnog stava prema ovoj problematici.
I, konačno, uz mnoge srodne teme, osobito me zanima ravnopravno tretiranje svih oblika različitosti koje čine jedno moderno društvo, no ne više samo u smislu njihovog postojanja – jer Hrvatska se razvila kao zemlja u kojoj naše međusobne različitosti dolaze do izražaja, već u smislu angažmana oko uvažavanja naših međusobnih različitosti.
Naime, oko nas je sve više onih koji će se za neku svoju stvar boriti, pritom, uvažavajući suprotne stavove. To smatram odličnim startom za drastično smanjivanje političkog populizma koji se, nažalost, još uvijek koristi sukobima tih različitosti kako bi bilježio uspjehe. Moji su motivi, sasvim suprotno, oživjeti demokraciju, prihvatiti i uvažiti različitosti, a onda se ujediniti na onim idejama i promjenama koje nas vode ka radno potentnijem, aktivnijem, egzistencijalno sigurnijem društvu zadovoljnijih ljudi. Tu je prava borba i tu su naši stvarni zajednički interesi jednaki.
Kao zalog tome da se doista u svojim kandidaturama ne bavimo stolicama i mandatima, od svakog mandata kojeg osvoji lista broj 11 financirati će se i stipendirati jedan student, što bi značilo da će se od mog mandata ukoliko ga osvojim izdvajati za stipendiju studentice ili studenta iz mog rodnog grada, odnosno Rijeke.
3. Što je po vama razlog slabe izlaznosti na europske izbore?
Niti parlamentarni a niti lokalni izbori u Hrvatskoj, budimo iskreni, ne bilježe zadovoljavajuću izlaznost pa, prema tome, smatram da nije do vrste izbora, već do jednog apatičnog odnosa prema politici općenito.
Već sam kazala, naši su ljudi zbog politike koja je postala svrha sama sebi i koja se otuđila od građana – najblaže rečeno razočarani i ogorčeni. Upravo u tom jazu između „visoke“ ili „otuđene“ politike i svakodnevice naših sugrađana i osobno vidim veliku nepravdu jer politika treba aktivne građane, građane koji sudjeluju, raspravljaju, stvaraju smjerove koje će onda politika podržati ili neće, a ne, kako je kod nas slučaj, obrnuto.
To je, također, jedna od mojih bitnijih okupacija – svojim angažmanom koliko god malo ili puno mogu – vraćati politiku onima kojima i pripada na prvome mjestu – svim građankama i građanima Hrvatske te njihovim realnim, svakodnevnim potrebama. Oni su ujedno i prvi na listi mojih motiva da sam uopće i ušla na jedan tako često nezahvalan i sklizak teren djelovanja – u politiku, no ujedno, budimo sasvim otoreni, jedini teren na kojem se sve željene promjene zapravo i mogu ostvariti.
4. Na koje načine hrvatski predstavnici u EU parlamentu mogu ostvariti odluke dobre za Rijeku i Hrvatsku?
Prije svega, uzmimo Rijeku za primjer jednog uhodanog mentaliteta koji nam tako „fiksiran“ i pomaže da zadržimo autentičnost ali i odmaže da se otvorimo novim perspektivama.
Rijeka je specifičan grad i to je neosporno, međutim, njegujući samo ideju o njenoj specifičnosti, a ne baveći se konkretnim pokazateljima te specifičnosti nećemo nikada probiti opnu te naše riječke stagnacije.
Ne baveći se konkretnim temama mi ustvari gubimo vrijeme čitavim generacijama, temama kao što je otvaranje moru, podizanjem industrijske baštine na nivo jednog europskog postindustrijskog grada koji će svojim stanovnicima i gostima pružiti pravi, autentičan doživljaj te baštine, poticanjem poduzetništva od strane svih društvenih struktura koje će kao rezultat imati otvaranje gradskih izloga, a ne njihovo zatvaranje, projektan pristup kapacitetima koji stoje na mrtvoj točki već godinama – bezidejnost u turističkom smislu gdje je jedna jednodnevna manifestacija poput Riječkog karnevala već dva desetljeća prvi nositelj turističke aktivnosti, zatim povezivanje turističkih kapaciteta u jednu objedinjujuću, privlačnu ponudu turistima i namjernicima, a tu je i gotovo opipljiv nedostatak jedne “master “strategije razvoja u koju će biti uključeni svi građani na način da ih se motivira, podrži, da im se omogući lakši pristup onim djelatnostima i procesima putem kojih će i oni opsluživati razvoj te strategije.
Ukratko, kada bi Rijeka sa svojim geostrateškim položajem zbog kojeg su joj na dvadesetak minuta prekrasne plaže i planine, zatim šume Gorskog kotara, ali i Istra koja bilježi pravi razvoj svih svojih prirodnih obalnih i kopnenih mogućnosti, kada bi jedan grad s takvim okruženjem bio primjerice u Italiji, Francuskoj ili Njemačkoj – budite uvjereni – taj bi grad sigurno bio ucrtan u kartu željenih gradova za koji bi se znalo na svjetskoj sceni.
Ako tome dodamo i sav onaj šlag u smislu povijesnih specfičnosti, kulturne i industrijske baštine te, nazovimo je, riječke atmosfere postojanja – uz adekvatan marketing i promociju naš bi grad koračao puno sigurnijim koracima naprijed. Smatram da po primjere takvih gradova i zemalja uostalom – mi trebamo ići upravo u Europsku uniju. Učiti od razvijenijih i naprosto, boljih u tome. Da ne kažem da je Europska Unija prepuna i ostalih dobrih praksi koje možemo ugraditi i u naš razvojni put, osobito u primjerima gore spomenute zaštite djece, ranjivih skupina, žena, aktiviranja građana u političke procese, itd.
Dakako, pritom ne mislim da je sve u EU med i mlijeko, no naša je prednost upravo ta da s odmakom možemo zaista vidjeti koje su to prakse EU-a donijele dobre rezultate, a koje nisu i tu poziciju okrenuti u vlastitu korist.
5. Koji su trenutno najveći problemi Europe odnosno Europske Unije i kako se Hrvatska treba postaviti prema njima?
Pretpostavljam da ciljate na sveprisutnu, no tihu temu imigranata u Europi, a samim time i u Hrvatskoj. To jest tema od koje ne možemo bježati pa to neću činiti ni ja – no – kako je situacija tu vrlo fluidna, promjenjiva je i u stalnoj nadogradnji – jedan jedinstveni stav oko toga vam ne mogu niti ja ponuditi.
Bilo bi licemjerno prema našim stanovnicima koji trpe različite vrste štete, primjerice naši susjedi u Goskome kotaru, da kažem kako su teškoće nastale uslijed tih migracija minorne. Nisu minorne jer svaku štetu moraju nadoknađivati sami stanovnci među koje se, prema njihovim vlastitim svjedočanstvima putem društvenih mreža, pomalo uvlači i doza nelagode, da ne kažem i straha.
Međutim, mi kao predstavnici naroda koji su ne tako davno prošli sve ratne strahote, prognaništva, izbjeglištva, ne možemo niti orbanovski tvrdo riskirati potpuno zatvaranje granica, pogotovo u situaciji u kojoj Europa na takve poteze ne gleda blagonaklono i s odobravanjem. Moj je stav da svaka zemlja, pa i Hrvatska, mora prije svega osigurati vlastite građane i njihovu imovinu putem službi koje su zadužene za sigurnost, a onda se u jednoj mirnoj, ali stabilnoj atmosferi otvoriti i rješavanju unutarnjih problema sa samim imigrantima. I oni se u našoj zemlji moraju osjećati jednako sigurno. I naprosto čekati daljnji razvoj događaja na vanjskopolitičkom planu koji će, zasigurno, kad tad morati doskočiti realnim situacijama.