Je li vas ikada put nanio u Samobor, grad s približno 37 tisuća stanovnika?
Ako ste u taj idilični Samobor doputovali autobusom, već na prvu oduševit će vas moderan, vremenu primjeren autobusni kolodvor. Zgrada je ukupne površine približno sedam tisuća kvadrata, ima prizemlje i podrum, u blizini je park i otvoreno parkiralište.
Zamislite, kolodvor u malome Samoboru ima 20 perona, od kojih je na devet moguć dolazak zglobnih autobusa i onih “izvan sandarda”!
U prizemlju prava raskoš, čekaonica, sanitarni čvorovi, poslovni prostori. A tek podzemna garaža, ima 153 parkirnih mjesta i osam mjesta za osobe s invaliditetom. Naravno, pristup invalidima iz podzemne garaže u prizemlje omogućen je dizalom. Samoborci ništa nisu prepustili slučaju. Kolodvor ima i atomsko sklonište za 150 ljudi!
A što to imaju Riječani? Neki bi u šali rekli, juhu od kiselih krastavaca. U trećemu po veličini hrvatskome gradu autobusni kolodvor kroz desetljeća nije se razvijao, uređivao, nimalo modernizirao. Kakva je Žabica bila na razglednicama 50-tih, 60-tih, 80-tih, takva je i danas.
Dobili smo tek preskupe nadstrešnice, no njih je bolje ne spominjati. I naravno, ponavljana predizborna obećanja o novome kolodvoru. Teško se prelazi s riječi na djela.
Dolazak na kolodvor na Žabici izaziva kulturološki šok. Iz godine u godinu zatičemo isti neugodni prizor: metež, nered, prljavštinu, gomilu umornih putnika koji nemaju gdje sjesti, predahnuti, olakšati se, odložiti prtljagu, osvježiti se. Ne zna se je li gore zimi ili ljeti. Nešto nalik kolodvoru u Jakutsku u istočnome Sibiru. Neprimjeren, nefunkcionalan, sanitarno upitan i neugledan riječki kolodvor teško je uklopiv u sliku grada koji je navodno uvijek bio ispred svoga vremena. Usto, grada s ozbiljnom ambicijom postati Europskom prijestolnicom kulture.
Stoga ne možemo ne zapitati se što je s kulturom življenja u Rijeci?!