U sklopu projekta „Humano obrazovanje- odgovorno društvo“, kojeg zajedno provode Lezbijska organizacija Rijeka “LORI”, Udruga za ljudska prava i građansku participaciju „PaRiter“, SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava te Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, izveden je kolegij „Rod, seksualnost, identiteti – od opresije do ravnopravnosti“. U sklopu provođenja kolegija u udruzi SOS Rijeka dvije su studentice sudjelovale u mentorskom programu
Projekt „Humano obrazovanje – odgovorno društvo“ provodi se u sklopu Poziva za dodjelu bespovratnih sredstava „Podrška razvoju partnerstava organizacija civilnog društva i visokoobrazovnih ustanova za provedbu programa društveno korisnog učenja“ u okviru Operativnog programa „Učinkoviti ljudski potencijali“ 2014.-2020. godine .
Osim refleksivnih dnevnika, koji su bili obvezni, studentica pete godine glume na riječkoj Akademiji Marta Čaržavec s nama je podijelila svoj autorski tekst u kojem se, koristeći moć pisane riječi kao oružje, suprotstavila razornom djelovanju rodno uvjetovanog nasilja. Uz odobrenje autorice, tekst vam donosimo u nastavku. Napominjemo kako za vrijeme izolacije raste rizik za obiteljsko nasilje i zlostavljanje djece:
“Početak je uvijek obećavajući! Postojala je nada, vjera i želja. Vjerovala sam da u toj krvi, ipak postoji trunka iluzije, trunka ljudskosti.
Nije čak ni bilo toliko kasno kada je u kamin bila bačena zadnja cjepanica. Njegov povratak do kauča tjera me na već poznat obrazac ponašanja.
Jučer sam dobila bombonijeru, danas sam kurva.
-Kurva!
Okupana sam znojem, povučena za svoju pletenicu i bačena kao zadnja cjepanica i ”pomažena” remenom s njegovih hlača. Te noći nisam spavala. Izašla sam iz stana oko 3 ujutro s cigaretom u ustima, s vidljivom masnicom ispod oka, nevidljivom ispod košulje i još nevidljivijom u duši. Dolazim na treći kolosijek i ulazim u treći vagon putničkog vlaka. Daleko. Od njega. Daleko od sama sebe. Kapi kiše bombardirale su prozore vagona. Emocije su bombardirale moje tijelo. Prosipanje zraka i tijela. Mrzim komad loše prožvakane hrane! Najgora mi je ona, za koju ne znam čime je točno punjena. Hrana se pretvara u sitan šljunak koji curi od mog zapešća do jagodica na prstima i paralizira mi šake. Nisam sama, ali me boli. Plavo. Crveno, vruće i glasno.
-Fuj! Jebi se! Mrzim te! Ne volim te više! Ne želim da se vratiš!
Ne želim se vratiti. Svrbe me njegovi ostaci na površini kože. Lagani povjetarac i sunce koje dolazi iza kiše, očistit će ih. Rekli su mi da ne mogu, ne smijem, ali najgore što sam mogla napraviti je odustati.
Čovjek života, lice čarolije, miris voća, čistoća jednostavnosti, skromnost sretnih ruku. Zapravo te hoću povesti. Al ne tako daleko… U ogromno carstvo gdje nema briga. Na velike otoke sreće, veselja i mašte. Srce je slobodno. Sve ima miris neznanja. Stvarno te hoću povesti, a ne mogu. Tvoje ozbiljno lice ne pripada u park među razuzdanu djecu. Dok sjedim u tom parku, dolazi lagani povjetarac i čisti tvoje ostatke. Čekaju me druge ruke. Volim te, ali ne.”