Galebovi su neizostavni dio identiteta primorskih gradova kao što je Rijeka, i prihvaćamo ih zdravo za gotovo…
Sjetimo ih se kada nam ostave “ukrase” na vozilima, poneki od nas ih hrane shvaćajući da su dio prirodnoga prehrambenoga lanca čijim izostankom bi se dosta toga poremetilo. Neki ih vole, neki baš i ne, ali oni su tu, neizostavni dio identiteta primorskih gradova kao što je Rijeka.
No prisjteite se, kada ste posljednji puta, i jeste li ikada vidjeli gnijezdo galeba, ili pak malenoga galeba? Takvi prizori zaista su rijetko pred našim očima, iz vrlo jednostavnog i razumljivog razloga: ove ptice svoja gnijezda u urbanim sredinama svijaju uglavnom na visinama, najviše na krovovima riječkih zgrada, i najčešće su nedostupni promatraču s pločnika.
Stoga smo, čim se ukazala prilika za to, pohitali snimiti jedno gnijezdo s gotovo tek izleglim malenim galebovima, kako bi vam približili i prikazali i taj stadij razvoja svima znanih ptica.
Maleni galebovi su nježna i krhka bića, i sigurno će izazvati vaše simpatije. Pogledajte stoga našu kratku snimku s riječkih krovova!
Što kaže Wikipedia?
Galebi, često i galebovi, (lat. Laridae) su ptice iz reda močvarica.
Obitelj obuhvaća u užem obujmu 6 rodova i oko 55 vrsta, koje gotovo sve spadaju u rod Larus.
Galebi imaju relativno uska, šiljasta krila i snažne, vitke kljunove s malo prema dole savijenim gornjim kljunom. Tri prema naprijed okrenuta prsta povezana su plivaćom kožicom, dok je četvrti vrlo kratak i okrenut prema natrag, a neke vrste ga uopće nemaju.
Boja perja im je uglavnom bijelo siva, često crna na glavi, leđima i na krilima. Spolovi su jednakih boja, a mužjaci su nešto krupniji. Kod velikog broja vrsta mladunci su smeđe boje.
Većina vrsta galebova živi uz obale mora. Neke vrste, kao na primjer obični galeb (Larus ridibundus), gnijezde se dalje od morskih obala, prije svega uz veće vode. Samo rijetke vrste, kao troprsti galeb (Rissa tridactyla), žive veći dio godine na otvorenom moru. Druge vrste, na primjer srebrnasti galeb (Larus argentatus), postale su hemerofili pa naročito zimi nastanjuju smetišta u unutrašnjosti i na velikim rijekama.
Većina vrsta galeba su svežderi koji, već prema prilici, jedu živu hranu ili otpatke i strvinu. No ipak preteže životinjska hrana kao što su ribe, mekušci raci ili bodljikaši, a ponekad i mali glodavci.
Velike vrste, kao na primjer Larus marinus, pljačkaju gnijezda drugih ptica, a uspijevaju čak uloviti i ptice do veličine patke, pri čemu su žrtve uglavnom bolesne životinje. Suprotno tome, manje vrste daju prednost kukcima i crvima.
Svoju potrebu za vodom galebi zadovoljavaju pijenjem morske vode, a višak soli iz nje izlučuju preko parnih žlijezda smještenih u kljunu.
Galebovi su izvanredni “jedriličari”, naročito pri jakom vjetru. Hranu traže prije svega na obali, ali ponekad otimaju lovinu drugim pticama. Ako rone za hranom, zaranjaju samo glavom i dijelom tijela.
Mogu doživjeti oko 30 godina.
Galebovi su prilično glasne ptice, što se još pojačava jer su društvene, pa se glasa više njih istovremeno. Svoje krikove najčešće puštaju u nizu, jedan za drugim.
U pravilu legu 2-4 jaja koja agresivno brane, i od ljudi. Na jajima na smjenu sjede oba roditelja 3-5 tjedana. Pilići mogu od samog valjenja trčati i plivati, no najčešće ostaju kao čučavci u gnijezdu a hrane ih oba roditelja. Najčešće trebaju 3-9 tjedana dok narastu da mogu letjeti, pri čemu manje vrste za to trebaju kraće vrijeme od velikih.