Bijelima je danas trebala pobjeda da i matematički okrune briljantnu prvenstvenu sezonu koja im je donijela prvi, povijesni naslov prvaka Hrvatske! Bijeli su znali, Bijeli su mogli, Bijeli su pobijedili, Bijeli su isprali gorčinu s kojom su se opraštale neke prethodne (pobjedničke) generacije, Bijeli su zapalili cijeli Kvarner i bližu i dalju okolicu – sve do Australije. Zbog Bijelih smo danas svi ludi, ajmooooo Rijeka!!!
RIJEKA – CIBALIA 4:0 (3:0)
RIJEKA – Utakmica 35. kola MaxTV Prve lige. Stadion HNK Rijeka na Rujevici. Gledatelja 6500. Sudac: Vučemilović (Osijek).
Strijelci: Gavranović (11, 15), Bezjak (45), Župarić (74)
RIJEKA – Prskalo – Ristovski, Elez, Župarić, Zuta – Bradarić, Mišić – Bezjak, Andrijašević (Maleš, 74), Gorgon (Martić, 60) – Gavranović
CIBALIA – Matković – Brekalo (Karačić, 67), Markić, Muženjak, Pervan, Glavica, Tipurić, Mijoković, Žderić, Mišić, Rubić
Ako je dana uopće i bilo ikakve neizvjesnosti oko konačnog ishoda posljednje ovosezonske prvenstvene utakmice na Rujevici između vodeće Rijeke i „davljenika“, vinkovačke Cibalie, ona je trajala svega desetak minuta. Toliko je bilo potrebno Gavranoviću, Andrijaševiću, Bradariću, Ristovskom i društvu da slome nedorasle Vinkovčane koji su istina u početku utakmice u nekoliko navrata i stigli na nekih 30-tak metara od Prskalova gola, no osim nekoliko udaraca koji vrataru Rijeke nisu predstavljali ama baš nikakvu opasnost, ništa smislenije nisu mogli odigrati pored budnog Eleza i Župarića.
A onda je stiglo „Marijevo vrijeme“! Bijeli su, potpomognuti spektakularnom atmosferom na tribinama gdje se sve orilo od pjesme koju je predvodila Armada (ispred koje se kočoperio znakoviti transparent „Valovi što nose naše snove napokon Kvarnerom plove“), zaigrali svoj „sitni vez“ koji nam je donio toliko radosti ove sezone, i dvije lopte zakoprcale su se na samom početku utakmiceu Matkovićevoj mreži. Vratr gostiju u tim je trenucima mogao biti samo nijemi promatrač!
Najprije je u 11. minuti nakon dobrog skoka Gorgona na sredini igrališta i nakon jedne krive procjene braniča gostiju loptu nenadano „u for“ dobio Mario Gavranović koji se našao oči u oči s Matkovićem. Mogao je Mario odmah pucati no odlučio se na „malonogometni“ dribling – na „par desetaka centimetara“ prevario je vratara gostiju, zaobišao ga i podosta iskosa smireno i precizno poentirao. Velemajstorski!
Na tribinama se veselje i navijačko kudilo još nije ni stišalo, a Bijeli su povećali svoje vodstvo: bila je to još jedna brza akcija Rijeke, Franko Andrijašević je prebacio istrčalog vratara Cibalije a Gavranović je bez većih poteškoća, usamljen, samo pospremio loptu u mrežu!
Do kraja poluvremena nizale su se opasne akcije Bijelih, no nešto gostujući vratar, nešto nesreća a nešto i nepreciznost riječkih napadača bili su razlogom što Bijeli nisi postigli novi zgoditak sve do samog isteka poluvremena kada je nakon jednog kornera lopta stigla do Bezjaka koji iz šesnaesterca upućuje udarac po lopti koja se odbija od jednog suparničkog igrača i u nezaustavljivom luku vara Matkovića i trese mrežu njegovih vratiju. Riječani su tako na odmor otišli s ogronnih 3-0!
S preslatkih 3:0, što je značilo da je Rijeka s nova tri boda i matematički osigurala naslov prvaka Hrvatske! Veliko slavlje je u gradu, na Kvarneru, širom zemlje i svijeta moglo započeti!
U drugom poluvremenu, u revijalnom raspoloženju i na terenu i na tribinama, gdje su se istakli i gostujući navijači istaknuvši transparent s tekstom “Nikad 1999. oprostiti, nikad zaboraviti” (!!!), u strijelce se upisao i Dario Župarić.
