Lea Jugovac, mlada Riječanka i hrvatska reprezentativka u snowboardu, nedavno je u kanadskom Quebecku na natjecanju Svjetskog kupa ostvarila najbolji rezultat za Hrvatsku u disciplini Big Air!
Oglas
Njezin plasman u finale i na kraju osvojeno 6. mjesto uvrstilo ju je u elitu toga sporta u rečenoj disciplini, a uz nju je odličan rezultat ostvario i hrvatski reprezentativac Tino Stojak. Lea Jugovac je izborila povijesno, prvo finale FIS Svjetskog kupa za Hrvatsku u disciplini Big Air osvojivši četvrto mjesto u kvalifikacijama. U finalu je sudjelovalo šest predstavnika u ženskoj i deset u muškoj konkurenciji, a pobjedu je odnijela Julie Marino (SAD).
Ovi sjajni rezultati potpomognuti su novim trikovima koje su naši snowboarderi naučili tijekom ove zime u Austriji i Japanu: Lea je napravila “backside 720”, a Tino “backside double 1260”.
I ne samo to: Lea Jugovac je zadnjih mjeseci nastupila na više od desetak FIS i Europa Cup natjecanja u disciplinama Slopestyle i Big AIr. Od toga, 11 puta je bila na postoljima a 7 puta je ostvarila pobjede!
S mladom Riječankom razgovarali smo po njezinu povratku u Rijeku. Zanimalo nas je puno toga jer su snowboard, pravila toga sporta i natjecanja u snowboardu uglavnom manje poznati izvan užeg kruga zaljubljenika, a taj sport svojom atraktivnošću i uzbudljivošću zasigurno zaslužuje veću pozornost javnosti.
Lea, čestitke na velikom uspjehu na kojeg si sigurno jako ponosna?
– U noćnom finalu koje je bilo na rasporedu 24. ožujka pred gotovo 7 tisuća gledatelja uspjela sam napraviti trik backside 720, a na drugom – frontside 720 sam pala i završila na 6. mjestu. Iznimno sam zadovoljna rezultatom, ali i trikovima koje sam radila obzirom da su mi to novi trikovi koje sam po prvi put probala na ovom natjecanju. Ove godine sam 19. u ukupnom poretku Svjetskog kupa u disciplini Big Air, i 1. u ukupnom poretku Europa kupa u disciplini Big Air. Čeka me još jedno natjecanje krajem travnja u Švicarskoj – Europa kup Big Air – na kojem se nadam zadržati prvo mjesto u ukupnom poretku. To ne bi trebao biti problem obzirom da sam trenutno na 400 bodova prednosti.
Uvijek ističeš kako je za ovakve uspjehe zaslužna cijela ekipa.
– Zaista smo cijela ekipa i ja postigli veliki uspjeh i to smatram na neki način i nagradom za sve ono što smo uložili u poboljšanje fizičke spreme i usavršavanje trikova i nastupa tijekom proteklih mjeseci, ali i svih proteklih godina. Nadam se da ću taj rezultat u sljedećim sezonama ponoviti i poboljšati, i što je meni još važnije uspjela sam napraviti dva nova trika koja sam već dugo vježbala što je zapravo velika motivacija i poticaj za daljnje usavršavanje i treninge. Nomoram istaknuti da je uspjeh zajednički. Iako je snowboard pojedinačni sport, kao i u brojnim drugim pojedinačnim sportovima iza sportaša stoji čitav niz ljudi koji pomažu na različite načine.
Tino Stojak i Lea Jugovac
Tu bih istaknula svog trenera/trenera reprezentacije Darka Bilena koji je ne samo naš trener već i organizator putovanja, treninga, brine za našu opremu, financije… On je vjerovao u mene čak i u trenucima kada ja nisam vjerovala u sebe i zajedničkim trudom i radom smo uspjeli postići ovaj odličan rezultat. Tu je i pomoć Hrvatskog skijaškog saveza, Hrvatskog olimpijskog odbora, gradskih saveza, Snowboard kluba Ri-fun… Također bih spomenula i svoju mamu koja me zapravo prva i odvela u školu snowboarda i cijelo vrijeme mi bila podrška.
Možeš li nam nešto reći o svojim počecima bavljenja ovim sportom?
– Kao djevojčica sam skijala, negdje do 12. godine, ali se nisam više vidjela u tome. Negdje sa 13,14 godina sam prvi put krenula u školu snowboarda. U to doba smo se i prvi puta u inozemstvu susreli sa snowparkom, malo probali skakati, krenuli na neka mala natjecanja… S vremenom se počeo povećavati broj dana porvedenih na snijegu, isto tako i broj natjecanja. I eto, skoro 10 godina kasnije mukotrpnim radom i treningom, uz pomoć trenera Darka Bilena, kluba Ri-Fun, Hrvatskog skijaškog saveza, Hrvatskog Olimpijskog Odbora i drugih došli smo i do finala Svjetskog kupa.
Pojasni nam malo pravila natjecanja u Svjetkom kupu.
– Freestyle discipline u snowbaordu su Halfpipe, Slopestyle i Big Air. Ja se bavim Slopestyleom i Big Airom. Da bi se nastupilo na Svjetskom kupu potrebno je imati kvotu za nastup. Zato moramo paralelno uz svjetske kupove voziti i europa kupove kako bismo zadržali kvotu. Većim nacijama je to lakše jer imaju puno natjecatelja pa jedni drugima rade kvote – nakon što stariji natjecatelji naprave kvotu, sljedeće godine ju preuzimaju mlađi itd.
Obzirom da je većina svjetskih kupova u Big Airu tzv. city event tj. gradski event – natjecanja su na skeli u velikim gradovima (Boston, Quebec, Moskva, Milano…), broj natjecatelja je ograničen tako da može nastupati samo 20 djevojaka i 30 muških natjecatelja. Stoga je dobiti priliku nastupa na samom natjecanju Svjetskog kupa već veliki uspjeh. Zato je važno imati što bolje rezultate u sezoni kako bi sljedeće godine što bolje stajao na ljestvici.
Kako se boduju nastupi, odnosno skokovi, što je presudno i čini razliku?
– Na Big Airu u svjetskom kupu najčešće sudi 6 sudaca i najviša i najniža ocjena se odbacuju te se uzima prosjek preostale 4 ocjene. Ocjene idu od 0-100. Boduju se različiti aspekti skoka kao što su amplituda, egzekucija, stil, doskok, težina trika… Različit je format kvalifikacija i finala – u kvalifikacijama svi natjecatelji imaju po dvije vožnje te se gleda bolji rezultat od te dvije vožnje. Zatim 6 najbolje plasiranih cura i 10 dečki prolaze u sljedeću fazu – finale. Na city eventima je posebnost to što se finale vozi noću, pod reflektorima, često uz veliki broj gledatelja i popratne koncerte i slično. U finalu svaki natjecatelj ima tri vožnje ali se ovdje u obzir uzimaju dvije bolje ocjene koje moraju biti za različite trikove – tu se misli na različit smjer rotacija. Tako da u finalu nije dovoljno ponoviti trik koji si napravio u kvalifikacijama, nego njemu moraš nadodati još jedan, s rotacijom u drugom smjeru u odnosu na prethodnu.
Kako ti je krenulo, s punim pravom možeš gajiti i olimpijske ambicije?
– Disciplina Slopestyle je olimpijska disciplina od ZOI-a u Sochiju 2014., a Big Air je premijeru imao ove godine na ZOI u PyeongChangu. Snowboard sam isprva shvaćala kao hobi i sigurno je oduvijek moja velika strast, ali svakom godinom sve je postajalo i sve ozbiljnije u smislu profesionalnog bavljenja tim sportom. Sljedeće ZOI – 2022. godine – su sigurno jedan od mojih ciljeva, ali ne bih to izdvojila kao jedini cilj. Moj cilj je što više napredovati, usavršiti trikove koje trenutno radim i naučiti nove, a s tim sigurno neće izostati i rezultati. Svjetski kupovi, svjetska prvenstva… Brojna su natjecanja tijekom sezone. Ne bih htjela sama sebi raditi pritisak i kao ultimativni cilj postaviti ZOI kao jedini cilj.
Nažalost, u ovom sportu koji se ponekad laicima čini kao „suludo rizičan“ neizbježne su i ozljede?
– Posljednjih mjeseci u kvalifikacijama dosta sportaša je izgubilo priliku natjecati se na ZOI zbog ozljede, a dosta ih se ozlijedilo i tijekom samih ZOI. Takve stvari se događaju, i mislim da ako si se 4 godine koncentrirao samo na Olimpijske igre, a zbog ozljede nisi u mogućnosti otići na njih, to te onda može psihički uzdrmati. Mislim da jedan rezultat ili jedno natjecanje ne definira tvoju cjelokupnu karijeru. Tako da naravno radimo prema ZOI 2022., ali fokusiramo se i na ostala važna natjecanja.
Ne treba zaboraviti i da je postupak kvalifikacija za ZOI jako kompliciran – naime za kvalificirati se u Slopestyle-u gledao se zbroj svih rezultata na svjetskim kupovima od početka kvalifikacija, dok se za Big Air gledalo 4 najbolja rezultata u Big Air svjetskom kupu plus svi rezultati iz Slopestylea. Samo 30 cura i 40 dečki iz cijelog svijeta je dobilo pravo nastupa na ZOI-u. Za razliku od drugih sportova, u snowboardu ne dobiva svaka zemlja kvotu već nastupa samo prvih 30 djevojaka odnosno 40 dečki s ljestvice.
Snowboard sezona je duga i zahtjevna, nakrcana natjecanjima i putovanjima širom svijeta. Kako usklađuješ sport i druge obaveze, školovanje…?
– Završila sam Prvu hrvatsku sušačku gimnaziju u Rijeci i redovna sam studentica 4. godine Pravnog fakulteta u Rijeci. Doduše, ovu godinu zbog brojnih sportskih obveza imam u mirovanju tako da rješavam tri ispita koja su mi ostala još s 4. godine. Učenje mi je oduvijek išlo, zanimalo me, od malena sam voljela čitati, u prvom osnovne sam već čitala knjige o Harryu Potteru. Nikad mi nije bilo teško učiti, i u osnovnoj i u srednjoj školi, naravno i sad na faksu. Znam kada i koliko trebam učiti da bih postigla dobre rezultate, i drago mi je da uspijevam s time. Naravno da je teško uskladiti fakultetske obveze uz provedenih preko 250 dana godišnje na snijegu, ali uspijevam!
Neko vrijeme snowboardere je pratio glas da se „samo dobro zabavljaju“?!
– Ta percepcija bordera, da samo partijaju, zafrkavaju se i malo se vozikaju po parku – to je davno prošlos. Skokovi su sada ogromni, trikovi koji se rade su nikad zahtjevniji, staze i parkovi nikad inovativniji i teži. Snowoard je sport kao i svi drugi, naravno uz svoje posebnosti vezane uz inovativnost i stil vožnje – ipak je to freestyle disciplina – ali što se tiče treninga, priprema, prehrane i svih ostalih aspekata – to je na najvećem mogućem nivou.
Na skokovima se leti preko 25 metara uz rotacije npr.u ženskoj konkurenciji za 2 kruga (720 stupnjeva) i više, a u muškoj za 4 kruga (1440 stupnjeva) i više. Kombinacija razuzdanih zabava i sporta na tako profesionalnom nivou nije moguća. Ponekad izađem van, s prijateljima kada dođemo doma, ali nikad dan prije natjecanja ili slično.
Nikada se nećemo prestati diviti pojedincima koji u Hrvatskoj, praktički bez „snježne“ infrastrukture, uspijevaju dostići svjetske rezultate!
– Istina je, snježni uvjeti u Hrvatskoj nisu idealni, često nema snijega, a i snowpark u Hrvatskoj ne postoji. Ove godine smo imali sreće: na Platku je u prosincu bilo snijega pa smo u suradnji sa snowboard klubom Ri-fun i firmom Termag izradili nove elemente (cijevi – tvrdi elementi koji su sastavni dio discipline Slopestyle) te smo desetak dana treninga uspjeli uhvatiti u Hrvatskoj, uz suradnju skijališta Platak i Goranskog sportskog centra. Nadam se da ćemo i u budućnosti imati priliku opet i doma trenirati, barem koliko nam uvjeti dozvoljavaju.
Ali moram reći i to da naprimjer Nizozemska uopće nema gorje pa ima vrhunske snowboardere koji treniraju u njihovim brojnim indoor skijalištima te u inozemstvu. Postojanje boljih uvjeta u Hrvatskoj bi definitivno doprinjelo razvoju i popularizaciji sporta te stvaranju nove generacije mladih snowboardera, ali bavljenje snowboardom uvijek podrazumijeva putovanja na druge destinacije, što zbog treninga, što zbog natjecanja. Pogotovo ljeti kada u Europi nema snijega, osim na nekim glečerima pa većina profesionalaca putuje u Novi Zeland i Australiju gdje je zima…
I na kraju, može li se od nagrada na snowboard natjecanjima održavati ritam putovanja?
– Ako uzmete u obzir da „prize money“ na natjecanju svjetskog kupa za prvo mjesto iznosi oko 11.000 eura plus razni sponzorski ugovori koje brojni sportaši imaju, nakupi se tu nešto novaca. Živimo u vremenu brojnih promjena tako da niti jedno zaposlenje ne nudi 100% sigurnosti i zaradu, pa tako ni ono sportaša. Štedimo i pokušavamo s ograničenim budžetom provesti što više dana na snijegu i na treningu – osobno imam preko 250 dana na snijegu godišnje – tako da sami kuhamo, spavamo u obiteljskim apartmanima… Snowboard klub Ri-fun nam pomaže oko nabavke opreme i nešto od strane sponzora. No već sama prilika za brojna putovanja, upoznavanja ljudi iz cijelog svijeta, odlaska u razne zemlje – veliko bogatstvo za mene! Proputovala sam tridesetak zemalja svijeta i ne mislim stati…
Nama preostaje samo da Lei Jugovac poželimo sretan put, vrhunske skokove i puno zdravlja kako bi još dugo mogla pronositi dobar glas o Rijeci i Hrvatskoj. Sretno Lea!
