Davide Zanelli, novinar web portala Mondofutbol koji, kako mu i ime kazuje, donosi najvažnije priče iz svijeta nogometa, posjetio je nedavno Rijeku, Rujevicu, Kantridu… te objavio poduži tekst na portalu natopljen snažnim dojmovima i njegovim jedinstvenim doživljajem našeg grada
Oglas
Mi bi dodali, nije nikakvo čudo, jer Rijeka i Riječani, Kantrida i Rujevica nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Zanellijev tekst preveo je na istome portalu Alex Alija Čizmić. Prijevod nije bez mana, neke detalje smo dotjerali no u smisao teksta odnosno autorskog djela gospode Zanellija i Čizmića nismo dirali, stoga eventualne zamjerke morate uputiti njima. Tekst prenosimo u cijelosti:
„Rijeka je neuhvatljiv grad. Barem na prvi pogled. Bogat, moderan i impozantan u centru grada, a jadan, upropašten i siromašan u prigradskim četvrtima.
Rijeka te gleda, kao da se podsmjehuje, dok ti, izgubljen, pokušavaš logično složiti stoljeća stranih dominacija.
Reportaža o ekipi i gradu Rijeke počinje u Vladinom taksiju. “Moram ići na Rujevicu. Tamo me Vlado Čohar čeka.” – kažem taksistu na engleskom. “Ja se isto zovem Vlado” – odgovara on na pravilnom talijanskom. A onda mi govori kako je u Italiji radio kao vozač kamiona i kako bi on pratio sve utakmice Rijeke da ne radi i vikendom. Pozdravljam taksista, te mu se (malo postiđen) obraćam sa “Forza Rijeka”, dok silazim sa auta.
Pričekam malo generalnog direktora Vlada Čohara, koji će me voditi u trening kamp. Odlično govori talijanski jezik, što čini lakšim moj plan za boravak u gradu. Rujevica je dragulj. Četiri nogometnih igrališta: tri s pravom travom, a jedno od umjetne trave. Entuzijazam koji mi je prikazao kondicijski trener Rijeke Ugo Maranza, govoreći o ovoj strukturi, u potpunosti je opravdan. Ovo je definitivno pregled svih ambicioznih snova koje Rijeka želi ispuniti.
Trening kamp prve momčadi je ogromno prostranstvo s pravom travom, a “onda će biti do Keka da ga iskoristi na najbolji mogući način”.
Igralište s umjetnom travom, sastavljeno od više igrališta, posvećeno je isključivo mladim uzrastima: od morčića do druge momčadi, Rijeka II, koja sudjeluje u trećoj HNL-u, te trenutačno igra svoje utakmice na najstarijem objektu.
Iza zelenih žičanih mreža, izgleda kao vrsta terase s pogledom na more, što je dvadesetak kilometara udaljen.
Romantični kutak, najdalji i najperiferniji od sjedišta Rijeke, gdje srce kluba tuče. Možda i malo zaboravljen.
Ovdje, u subotu 24. listopada, igra se utakmica Rijeka II-Opatija. Manje bitan derbi između dva kluba koji žive u dobrim odnosima. Utakmica nije na visokoj razini, no odmah tri Nigerijca (to je čudna slučajnost za treću hrvatsku ligu) pokazuju svoje kvalitete.
Među njima vratar iznenađuje svojim atletskim karakteristikama i tehničkim osobinama. Ovaj mali na golu ima 19 godina, zove se Ezekiel Ayotunde Ikuepamitan, te je izvrsno obranio dva udarca u prvih deset minuta. Vlasnik Rijeke i predsjednik vaterpolske ekipe “Pro Recco” i nogometne talijanske drugoligaške “Spezia Calcio”, ligurski je uljar Gabriele Volpi, koji dominira na tržištu nafte u Nigeriji. Baš u Nigeriji je osnovao nogometnu školu, Abuja Football Academy, vezanu za Rijeku i La Speziu. Ezekiel otuda dolazi. Otuda dolazi i Umar Sadiq, koji je u Rimu već oduševio sve.
Stadion je glavno igralište Rujevice. Fascinantan objekt koji može primiti 6000 gledatelja.
Malen, ali privlačan. Kao kad njušiš stranice nove knjige.
S tribina stadiona moguće je stići do susjednog restorana, press dvorane i sobe trofeja, obogaćena gadgetima kluba, nekim relikvijama i kratkim pričama o velikim izazovima prošlosti. Kao onog 7. studenog 1984., u prvom meču šesnaestine finala Kupa UEFA protiv Real Madrida na Kantridi: Rijeka pobijedila Španjolce rezultatom 3-1 (dva gola Adriana Fegica i pogodak Danka Matrljana). To je bila epska utakmica za sve Riječane.
Međutim, u povratnoj igri, Madriđani su preokrenuli situaciju i pobjedom 3-0 počeli put do naslova.
Na Rujevici pozornost pada na nevjerojatne detalje: od klupa i svlačionica do gigantografija najznačajnijih igrača; svaki detalj je korak prema modernosti, upravo zato što Rijeka želi postati referentna točka hrvatskog nogometa.
Stadion Rujevica trebao bi biti na raspolaganju druge momčadi, no za sada je dom prvog tima. Zapravo, Kantrida je povijesni dom Rijeke: stari objekt blizu mora, koji bi trebao oživjeti u 2017. U petak, prije presice Keka, upoznajem se sa nekim novinarima, koji mi odmah pomažu savjetima i informacijama.
“Nema priča o Rijeci bez Kantride”, zajednički je zaključak razgovora s njima. Cesta od Rujevice do luke ide nizbrdo, s mnogim krivinama. Oko sat vremena pješice. Šetnjom se primjećuje metamorfozu grada: od neplodnog i nenaseljenog područja, u kojem je porastao trening centar, prolazeći kroz različita susjedstva.
Kao neka vrsta evolucije civilizacije – kuće više i više modernije i rafiniranije – koja se iznenada zaustavlja na pola sata udaljenosti od luke. Upravo u kvartiru Turnića, Ciganina zona, koja jako podsjeća na puno talijanskih predgrađa post-industrijskog doba. U stvari, naselja Roma su Rujevica, koja se nalazi blizu stadiona, i Pehlin.
Na lijevoj strani ogromne palače, zidovi koji se raspadaju i obrasla trava, na desnoj – luka. Zadnji prozor na more očajničkog Austro Ugarskog Carstva, koje je pokušalo na sve načine da je održava. Nestala je nakon Prvog svjetskog rata.
Na svom mjestu ukazala se Kantrida, ukopana u stijenu i s pogledom na more. Uzbudljiva panorama.
U stadion se može lako doći kroz stepenice jednog kafića. Na ulazu u strukturu nalazi se dobrodošlica – odbor sastavljen od kolonija mačaka, jednog čuvara sa simpatičnim licem i jednog psa sa jednako simpatičnom i slatkom njuškom. Čuvar ne govori engleski, no razumije moje namjere, te me pusti da uđem. Već odavno nema održavanja za Kantridu. Klub čeka odobrenje općine za izgradnju hotela i trgovačkog centra, koja će dovršiti projekt novog stadiona.
“Nije lako izgraditi uz more, pogotovo birokratski”, objasnio mi je Čohar.
Mačke su preuzele staru i prašnjavu centralnu tribinu; stolice u press tribini se ne vide. Teren, prilično grubo tretiran, u kojem trava, u razmaku nekoliko metara, od tamno zelene postane svijetlo zelena, sadrži stoljetnu i slavnu povijest.
(Kantrida 1926. godine)
Kantrida je bila izgrađena 1912. po volji rukovoditelja tadašnjeg HŠK Victorije Sušak. Igralište i dvije tribine u onoj bivšoj špilji na Jadranskom moru. 1926. godine, kad je grad Rijeke došao pod talijansku fašističku upravu, rodili su se nogometni klub “Fiumana” i novi “Stadio del Littorio”. Od 1954. Kantrida pripada Rijeci i uskoro će biti revolucionirana zahvaljujući uloženom novacu Volpija, talijanskog tajkuna koji je spasio klub, te ga je opet vodio do vrha hrvatskog nogometa.
Mlak zalazak sunca, jednog dana listopada pruža mogućnost promatranja magije jednog igrališta u kojem je sjajno postupao Enzo Loik, legenda Velikog Torina i prijatelj Valentina Mazzole (s kim je igrao i u dresu Venecije). Ovdje su se formirali igrači poput Marcella Mihalicha, prvi nogometaš iz Venecije Giulije, koji je debitirao za reprezentaciju, i Rodolfa Volka, veliki napadač Rome koji je postao prvi službeni strijelac Rimljana i riješio prvi derbi protiv Lazia.
Kantrida je možda najbolji način da se razumije cijeli grad Rijeka.
Zapadna tribina donosi ime fantastične navijačke grupe, Armada Rijeka, koja je ostavila svoj trag u svim dijelovima grada. Naziv su izabrali u jednom kafiću trgovačkog centra “Ri”, a bio je inspiriran nepobjedivom armadom, španjolska flota Filipa II, koja je 1587. sudjelovala u anglo-španjolskom ratu. Po ulicama predivni murali Armade, klasificirani kao urbana umjetnost, uljepšavaju i anonimne uglove grada.
Trenutno Kantrida nije u dobrom stanju, no opet će se vratiti (bez obzira na sumnje taksista Vlade). Možda će izgubiti svoj atavističku privlačnost, ali će najvjerojatnije postati biser Jadrana.
(Kako će izgledati nova Kantrida)
Među novinarima s kojima sam se družio u toku presice, odmah ostvarujem prijateljski odnos s Orlandom Rivettijem. Istovremeno komad Italije u Hrvatskoj i komad Hrvatske u Italiji. On je utjelovljenje Rijeke i riječkog nogometa, odnosa grada s Italijom, Hrvatskom i Jugoslavijom. Dogovorimo da se vidimo za jednu kavu u subotu ujutro. Razgovaramo dva sata uz mnoge kave i nekoliko čajeva. Rivetti ima neovisnu ulogu u hrvatskom novinarstvu: piše i govori o tome što on želi. On može porazgovarati s trenerom Kekom i razbiti barijeru na relaciji trener-novinar.
“Prošao sam kroz mnogo situacija, no nastavljam pisati, jer to je kao droga”, objašnjava mi iskusni novinar, “ne mogu prestati”.
Piše na hrvatskom za “Novi List”, a na talijanskom za “La Voce del Popolo” i surađivao je puno godina s talijanskim novinama “La Gazzetta dello Sport”. Njegovo najveće zadovoljstvo na poslu vezano je za Italiju: intervju sa Maradonom.
“’Govorim samo s njih dvoje’, rekao je Maradona nama novinarima, pokazujući na mene i još jednog Engleza. Nakon Engleza bio je moj red. Bilo je izvanredno. Govorili smo 45 minuta“, prisjeća se uzbuđen.
(Rivetti i Maradona)
Broj svjetskih prvenstva koja je pratio miješa se s onima Olimpijskih igara: četiri ili pet… Imena likova, međutim, su jasna i nepogrešiva.
“Najbolji igrač kojeg sam vidio u Rijeci? Josip Skoblar, bez sumnje. Majstor koji i dan danas zadržava rekord postignutih golova u jednoj sezoni u francuskoj ligi. Došao je u Rijeku za kraj karijere, ali je ipak bilo spektakularno“.
Rivetti voli kreativne i talentirane igrače. Nostalgično se prisjeća vremena Bobana i Dražena Petrovića. Priča kako se Mihajlović trebao preseliti u Rijeku 1988.
Dogovor je propao zbog 5000 njemačkih maraka i on je prešao u Vojvodinu.
Naš razgovor je pun anegdota i kurioziteta.
Pitam ga što je to dvadeseto stoljeće značilo za Rijeku, koja je prije bila pod austrougarskom okupacijom, pod talijanskom, slobodna, opet talijanska (za vrijeme fašističkog razdoblja), dio Titove Jugoslavije i na kraju, hrvatski grad. Odgovara mi izrazom koji rezimira duh grada, izbjegava nacionalizam Hrvata, Talijana, D’Annunzijevaca, Jugoslavena, i ide dalje od laboratorija fašističkih i socijalističkih ideja kojim je Rijeka bila.
“Stari ribar, kojeg vidiš u luci do kasno navečer sa štapom za ribolov i srušenom stolicom, nije svjestan promjene. On ostaje tu, na čekanju riba (a u luci ih nema puno), dok oko njega mijenja zastavu na balkonu sjedišta Vlade.”
Ovo je Rijeka. Različita i tolerantna, zato što želi misliti na sebe i na ribe koje plivaju u luci. I čekajući ribe, grad nije više toliko neuhvatljiv.
Mjesta za posjetiti:
1. Šetnja po gradskom Korzu, punom trgovina i palača u stilu Secesije, u centralnoj zoni, gdje lokali i njihove fotelje gledaju na luku. Ne zaboravljajući na srednjovjekovnu ulicu, koja se razvija iza građanskog tornja, te vodi do Katedrala Sv. Vida, zaštitnika grada. Na lijevoj strani, na pola ulice, dobar je “Celtic pub” koji služi odlično pivo.
2. Sjedište Vlade, bilo to dobro ili zlo, obuhvaća stoljeće nemirene povijesti Rijeke. S balkona palače, D’Annunzio je proglasio aneksiju Rijeke Italiji vatrenim govorom.
