“Robert Zeneral novinar je koji i kada izvještava s tribina Rujevice ne može biti miran pa se “trza” na poteze i šanse igrača Rijeke”, donosi službeni web HNK Rijeke u priči o novinaru i uredniku ovoga portala koji izvještava s utakmica HNK Rijeke
Na službenom webu HNK Rijeke objavljen je intervju s urednikom Riportala, Robertom Zeneralom.
Od kratkog predstavljanja njegove novinarske karijere, preko pitanja o današnjem trenutku kluba i navijačima Rijeke, do njegova izbora najboljih igrača Rijeke koje je gledao vlastitim očima, tekst donosi i opservacije o sadašnjem trenutku (sportskog) novinarstva u Hrvatskoj.
Intervju objavljen na webu HNK Rijeke prenosimo u cijelosti:
“Za Roberta Zenerala, slobodno možemo reći novinarskog veterana, suosnivača i urednika web portala Riportal – jednoga od najpopularnijih internetskih medija u široj regiji – nogomet je cjeloživotni suputnik. Još od malena pohodio je stijene Kantride, a HNK Rijeka uvukla mu se, kaže, u sve pore tijela, u krvotok i srce, tamo negdje od prvih viđenih majstorija Ružića i Desnice, golova Kustudića, smirenosti i odlučnosti Radina i Juričića.
Pisanjem i novinarstvom se počeo baviti još na prijelazu 70-ih u 80-te godine prošloga stoljeća u “omladinskog glasilu” Val, kultnoj tiskovini koja je bila sudionik i sukreator “riječkog punk-rock buđenja”, ali i glasilo otpora malograđanštini i zatupljujućem jednoumlju onoga doba.
Ipak, život je u to vrijeme i za Roberta bio tako jednostavan: nakon škole (današnja Prva riječka gimnazija, smjer – novinarstvo!) trk u bivši Jugoton po nastupni album Clasha ili u kino na “15.” gledanje Napada na policijsku stanicu ili Ratnike podzemlja, kultne filmove onoga doba. Potom pisanje glazbenih i filmskih recenzija – najprije za Val, a onda povremeno i magazin Studio, Novi list, riječki Dnevnik…
Vikendom – Kantrida! I umiranje u ljepoti nogometa sa srcem i dušom, nogometom kakav su prezentirali osvajači kupa nekadašnje države, možda i najbolja generacija igrača koje je HNK Rijeka ikada imao. Naizust se ta momčad izgovara i danas – Avramović, Makin, Hrstić, Cukrov, Radin, Juričić, Durkalić, Radović, Kustudić, Ružić, Desnica!
Već dugo se bavite novinarstvom koje se zajedno s medijima jako izmijenilo proteklih desetljeća. Kako vidite taj presjek vremena?
– Praktički od tinejdžerskih dana sam u novinarstvu, kao filmski i glazbeni kritičar suradnik mnogobrojnih medija. Bio sam urednik u bivšem riječkom dnevnom listu Dnevniku, potom u Zadru urednik pa zamjenik glavnog urednika u dnevnom listu Zadarski list pa potom u Rijeci urednik regionalnog priloga Večernjeg lista “Istra, Lika, Primorje”. Kada je prije nešto više od deset godina nastupila globalna gospodarska kriza i kada je zbog toga kulminirala kriza i u hrvatskim medijima, bit ću iskren, poželio sam se baviti nečim drugim. Ali “prokletstvo” novinarstva se može sažeti u sintagmu – “jednom novinar, uvijek novinar”! Spadam u onu generaciju koja nije mogla zamisliti prvu jutarnju kavu bez listanja barem nekoliko tiskovina, bilo doma, u redakciji ili u kafiću, ali vremena i navike se ipak mijenjaju. Internet je učinio svoje, na neki način “pojeo” tisak za doručak, i bilo je – ili se prilagodi ili prihvati nečega drugoga! Odlučio sam se prilagoditi i na nagovor poznanika prihvatiti uređivanja tada novog medija na sceni – web portala “Riječanin” kojega smo ne tako davno preimenovali u Riportal. Riportal je jedan od najčitanijih regionalnih internetskih portala s nacionalnim dosegom. Međutim, u trenutku stupanja “na scenu” imao je konkurenciju koju je trebalo dostići.
Kako ste postigli današnji uspjeh i koji su pokazatelji te uspješnosti? Može li se govoriti o standardu po kojem radite?
Pregledavši pomno – kao direktor novoosnovane tvrtke – stanje na “domaćem” tržištu internetskih glasila, gdje mnogi portali postoje iz različitih i raznih pobuda njihovih osnivača i vlasnika, zamijetio sam “nišu” u koju se naš medij mogao smjestiti, ali samo mukotrpnim, upornim i svakodnevnim radom. Ta niša bila je – pravovremeno, kontinuirano i iskreno, bez ikakve zadrške, isporučivanje informacija od značaja za svakodnevni život naših čitatelja, kroz mnoge stare, ali i mnoge nove novinarske žanrove, primjerene navikama i potrebama modernog konzumenta. To uključuje ne samo pisanu vijest, već i fotogalerije, video-priloge, javljanja uživo putem našeg Facebook profila koji broji 52 tisuće pratitelja…. U mjesecu svibnju čitalo nas je preko 450.000 korisnika (izvor: GemiusAudience, najvažnije i najpreciznije istraživanje čitanosti internetskih medija u Hrvatskoj) što Riportal svrstava među najčitanije lokalne/regionalne portale u Hrvatskoj.
Određuju li mediji trendove ili mediji prate trendove tih brzih izmjena, često i krnje obrađenih sadržaja?
Ovo je velika i duboka tema o kojoj bi se dalo raspravljati danima. Gdje i kada, u kojem trenutku su se mediji i publika nepovratno izmijenili je teško pitanje. Otprilike kao i ono – “Što je bilo prije, kokoš ili jaje?” U jednom trenutku mediji su počeli žutilom podilaziti publici, a dobar poslovni rezultat takve uređivačke politike uvjetovao je nastavak žutila u sve izraženijim oblicima. Čitalačka publika je doživjela povijesnu transformaciju, nemojmo to zaboraviti. U socijalizmu si imao vremena odraditi osam sati, doći doma, pročitati dvoje-troje novine i još odspavati. Toga već odavno nema. Većina ljudi radi praktički danonoćno kako bi sebi i obitelji osigurala egzistenciju. Nema se vremena toliko za čitanje i proučavanje vijesti. Mediji su postali brzi, publika još brža. Uvođenjem novih tehnologija, u jednoj minuti zasuti su s nekoliko informacija. Informacije pristižu i s raznih platformi stoga se urednička obrada vijesti, nekad i danas, razlikuje kao dan i noć.
Kako Vi kao urednik balansirate u tako postavljenom okviru?
Moram priznati, trebalo mi je neko vrijeme da uhvatim korak! Tiskano novinarstvo i web novinarstvo imaju naravno neke iste elemente i dodirne točke, ali u prezentaciji sadržaja, naslovima itd. dijametralno se razlikuju! Moram reći da sam u početku imao pomoć suradnika koji su funkcioniranje modernih tehnologija imali u malom prstu i znatno su mi pomogli u usvajanju novih znanja. Čovjek uči dok je živ. A što se tiče balansiranja u uređivanju portala, moja formula je vrlo jednostavna – ako je ikako moguće, želim imati – SVE! I ozbiljan komentar za večernje čitanje u krevetu, i ozbiljnu analizu, i relevantne vijesti…ali, neću bježati i od informacije o neobičnom uličnom umjetniku na Korzu ili neobičnoj tikvici na riječkoj placi. To su sve stvari koje čitatelje oduševljavaju, pružaju im odmak od briga, i kojima, konačno, privlačimo (novu) publiku. Pa kad netko pročita i vidi fotke neobične tikvicena placi velika je vjerojatnost da će pročitati i druge, dalekosežnije sadržaje.
Danas nije lako biti sportski novinar
U HNK Rijeka se pojavljujete u svojstvu sportskog novinara. Postoje li neke specifičnosti u odnosu na druga novinarska područja?
Sport pratim i obožavam otkad znam za sebe, posebno nogomet koji promatram i s fenomenološke strane. Ne pretendiram uvaženim kolega koji dugo vremena prate nogomet i HNK Rijeka “ulaziti” na njihov teren s dubljim analizama igre i taktičkih postavki. Uz pravovremeno izvještavanja s utakmice i analize ključnih detalja, ono što mene kao urednika portala podjednako zanima je i reakcija tribina, društvena uloga nogometa odnosno informacija i fotografije koje će otkriti tko je sve došao na utakmicu, priče “iza kulisa” utakmice…Jer, nogomet je daleko više od same igre, to svi znamo. Sportsko novinarstvo se također promijenilo i postalo je, barem u tehničkom smislu, puno zahtjevnije. Nekad ste odgledali utakmicu u miru, zapisivali u notes i imali nekoliko sati za pisanje teksta koji će čitatelji pročitati tek ujutro.
Danas je posve suprotan pristup – izvještaj neće nitko ni čitati ako nije pisan u “realnom vremenu” ili barem objavljen s posljednjim sučevim zviždukom. Bez atraktivnih fotografija s utakmice – odmah! – možete se sakriti, a publika se oduševljava i pokojim vašim live-videom na Facebooku, hitrom fotografijom dobre koreografije navijača i sličnim “sporednim” stvarima oko utakmice. To sve usložnjava izvještavanje tako da danas biti sportski novinar nije nimalo lako. Često – nažalost – najmanji odjek ima studiozan tekst koji se bavi svim taktičkim detaljima neke utakmice. Publici su zanimljiviji neki drugi detalji….
Kakvom ocjenjujete komunikaciju s medijima i javnosti što se tiče HNK Rijeka? Ima li mjesta za napredak?
HNK Rijeka ima odlično ustrojenu PR-službu odnosno ekipu za odnose s medijima. Kao i u svakom drugom velikom svjetskom nogometnom klubu, prošla su vremena “povlačenja za rukav” igrača i kada treba i kada ne treba. Nogomet se danas, htjeli mi to ili ne, i u sportskom segmentu “industrijalizirao”, igračima je programiran cijeli dan, od treninga do prehrane i raspoloživosti medijima pa je posve razumljivo da je i to područje uređeno. S druge strane, u dogovoru s klupskom službom za odnose s medijima nije se nikada dogodilo da se neki zahtjev medija nije uvažio i da nije omogućena neka informacija, izjava igrača ili razmišljanje trenera. Na konferencijama za medije pitanja se slobodno postavljaju. E sad, zašto ih ponekad nema možda i više, morate pitati kolege odnosno njihove urednike…
Jeli vam draže na stadion doći kao novinar i navijač ili samo kao navijač? Možete li se distancirati od navijačkog naboja dok radite svoj posao?
Definitivno je lakše i draže doći samo kao navijač. Od navijača u sebi ne mogu nikako pobjeći! Nije rijetkost vidjeti me na novinarskoj tribini kako “trzam” tijelom kod svake šanse za “Rijeku”, što, priznajem, nije baš profesionalno i nije zamjetno kod većine kolega kojima je “Rijeka” također na srcu, ali su u ovom dijelu staloženiji od mene. Ipak, moram reći da nisam “najgori”. Upravo na nedavnoj utakmici koju je “Rijeka” na Rujevici odigrala s “Goricom”, jedan kolega – očigledno gorljivi navijač “Gorice” – toliko je žustro pratio utakmicu da sam mislio da će potrgati laptop na kojemu je pisao! Toliko je poskakivao, komentirao i uživio se u utakmicu da sam u nekoliko navrata mislio da će s tribine uskočiti na travnjak…
Kako ocjenjujete korona-krizu kroz prizmu novinarstva pa i sportskog novinarstva koje je zbog prirode stvari također na udaru. Prazne tribine mogle bi postati nova realnost?
Nadam se da ne. Jer, kako god okrenemo, pred praznim tribinama je otužno, tužno je gledati taj nogomet a vjerujem i igračima teže igrati. Nema nogometa bez navijača. Televizijski prijenos također nije potpun bez navijača, stoga su se u bogatijim ligama i odlučili na “trik” – tribine pokrivene transparentima i puštanje navijanja iz zvučnika. U takvim okolnostima i izvjestiteljima je teže, i izvještaj je prazniji bez opisa atmosfere i reakcija navijača. Ne može se to nadoknaditi nikakvim “umijećem pisanja”.
Praćenje HNK Rijeka automatski je i praćenje navijača odnosno najistaknutijih među njima – Armade. Dva elementa jednoga tkiva.
Svi znamo što je Armada, i koliko je i ona zaslužna za sve uspjehe i slavu HNK Rijeke. Osobno, žao mi je da je u nekim trenucima došlo do mimoilaženja jednoga dijela navijača i rukovodstva kluba, jer mislim da za to – zapravo – nema baš nikakvog pravog razloga. Lijepo je u životu biti idealist, ali od ideala se ne živi. Upravi kluba spočitavaju se povremeno uglavnom dvije stvari – “prevelik promet” igračkog kadra i – Kantrida. Kada me već pitate, pokušat ću sa svoje pozicije izreći par rečenica. Otkako sam krenuo s Riportalom, po prvi put u životu, nakon rada u velikim sustavima gdje su neki drugi brinuli o poslovanju i mojoj plaći, a ja sam samo radio svoj novinarski/urednički posao, postao sam – direktor. Onaj mali, majušni, direktor jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću. I što mogu reći o tome? Velika odgovornost, praćenje primitaka/izdataka, svakodnevna briga o stanju na računu, briga za nekoliko honoraraca, zbrajanje i oduzimanje…
Ne mogu uopće zamisliti kako je to brinuti o jednom tako velikom organizmu kakav je nogometni klub! Od brige za radnu zajednicu, plaće i premije igrača, ugovorne obveze, kazne UEFA-i, transfer-politici gdje ti jedna pravovremena ili zakašnjela reakcija može dati ili oduzeti desetke tisuća eura – ako ne i više… Ogromna je to odgovornost čovjeka, Damira Miškovića koji je sa suradnicima “Rijeci” donio ono najvažnije – njezin dom. Ne, nisam zaboravio prvi naslov prvaka kojega smo svi ludo proslavili, ali – dom je dom. Imati svoju kuću, stadion i trening-kamp gdje nikome ne moraš polagati račune, pa preslikajte to samo na svoju osobnu situaciju i koliko je to korak u životima svakoga kod nas. Naravno da SVI želimo Kantridu. Kantrida je i zacrtana i nacrtana, ali od prvotnoga plana toliko toga se dogodilo, zaključno s korona-krizom. No, nekako vjerujem da će se ti ili slični planovi kad-tad ostvariti i da će doći i bolja vremena….
Dugo pratite “Rijeku”, bilo je tu puno legendarnih i dobrih i igrača raznih profila. Tko je na vas, kao navijača i novinara ostavio najjači dojam, od onih igrača koje ste imali priliku gledati?
Dobro ste rekli, kroz generacije i generacije igrača koje sam pratio bilo je tu jako puno dobrih igrača. Nekima se lopta “lijepila” za nogu (Ružić), neki su mogli zabiti i “zavezanih očiju” (Milan Radović, taj bi se uvijek našao tamo gdje je trebalo – Inzaghi prije Inzaghija!), imali smo u svojim redovima i centarfore “engleskog tipa” (Kustudić, Sztipanovics, Erceg…), stopere europskoga kalibra (Radin, Juričić, Milinović, Mitrović…), neumorne veziste (Cukrov, Moises…), ubojite “polušpice” (Vugrinec, Andrijašević…). Ali, ako moram izdvojiti, tu su dva “posebnija” igrača – Damir Desnica i Nenad Gračan! Prvi, nevjerojatni brzanac i znalac koji se usprkos urođenoj mani, gluhonijemosti, sa suigračima razumio kao da su sijamski blizanci!
Nikada neću zaboraviti jednu akciju s utakmice “Dinamo”-“Rijeka” u Maksimiru negdje s početka 80-ih: Ružić naoko nezainteresirano “vuče” loptu na 40 metara od gola (mislim da je za Dinamo branio još Stinčić, ako se ne varam), Desnica se također naizgled nezainteresirano povlači prema centru, a zatim odjednom – oštra kao nož – Ružićeva lopta ” s očima” kreće u porazan prostor u šesnaesterac, “naglo probuđeni Desnica ulijeće u šesnaesterac i zabija gol! Pogodak ispred svoga vremena, danas takve kreiraju i zabijaju Messi i Suarez, a u Ružićevo i Desničino doba to su radili samo Breitner i Rummenigge u Bayernu.
Nenad Gračan bio je također igrač posebnog “kova”, ono što pamtim iz vremena kada se tek pojavio na Kantridi je – razlika na terenu koju je automatski radio. Odmah se vidjelo da je riječ o izvanserijskom igraču, njegova lakoća i “mekoća” baratanja loptom – koja bi uvijek došla do najbolje postavljenog suigrača! – bili su nevjerojatni, a izrađen, snažan i precizan udarac, pogotovo kod izvođenja slobodnih udaraca, bio je njegov zaštitni znak. Šteta što se teška ozljeda umiješala u razvoj njegove karijere. I da, opet navijač u meni, šteta što je na vrhuncu igračke moći prešao u Hajduk…! No i ovako i onako, riječ je o igraču čije će ime ostati zlatnim slovima upisano u riječke nogometne knjige.” , donosi web HNK Rijeke.
