“Dobar dan, ja sam majka dječaka čiji je život sinoć koštao 17 dinara. Došla sam vas pogledati u oči i pitati biste li me, da je on sinoć umro kao pseto ispred vaše trgovine, mogli pogledati danas u oči?”
Ovo pitanje u trgovini “Podunavlje” a. d. u Baškoj Palanci u Srbiji je postavila 39-godišnja Marija M., čiji je 14-godišnji sin, koji boluje od dijabetesa, skoro umro kada mu je pozlilo jer mu u trgovini su htjeli dati običnu čokoladnu bananicu da bi podigao šećer.
Da stvar bude još i gora, prodavač je udario dječakovog prijatelja, koji je u panici, kad se dječak srušio i počeo tresti, pokušao pomoći, piše Kurir.
“U četvrtak navečer sam radila drugu smjenu, a sin je otišao prošetati. To radi uvijek poslije obroka, jer zbog dijabetesa mora biti fizički aktivan. Sa sobom je ponio jednu čokoladicu i čokoladnu bananicu, aparat za mjerenje šećera u krvi i pen-inzulin. U jednom trenutku mu je pozlilo. Šećer mu je bio 3,2, a normalne vrijednosti su od četiri do šest, prenose Vijesti.hr
“Ako nemaš para, izađi”
Pojeo je obje čokoladice koje je imao kod sebe, ali mu se stanje za pet minuta pogoršalo. Šećer mu je pao na 1,9. Jako se tresao i grčili su mu se svi mišići. Prijatelj koji je bio s njim se uplašio i uspaničio. Ušli su zajedno u tu trgovinu. Sin je prodavačima, bili su muškarac i žena, rekao da ima dijabetes, da mu je pozlilo i zamolio je za jednu bananicu koja mu je potrebna da bi podigao šećer u krvi. Istjerali su ga van i rekli: “Ako nemaš para, izađi”, ispričala je Marija.
Kada je izlazio iz trgovine, pao je na beton i pružio prijatelju mobitel kako bi nazvao tetu jer mamu nije htio uznemiravati na poslu.
“Prijatelj mog sina je ponovo ušao u trgovinu. Bio je jako uplašen, nije vidio drugo rješenje, te je pokušao ukrasti bananicu. Trgovac mu je lupio šamar i istjerao ga van. Moja sestra je došla za pet minuta. Našla je Mihajla kako leži na betonu i grči se. Prijatelj je plakao. Sina su doslovno sekunde dijelile od sigurne smrti. Još je bio svjestan, ali je mogao pasti u komu svake sekunde”, prepričava Marija.
Dječaku je bilo bolje tek kad je popio sok, a teta ga je odvezla doma i obavijestila Mariju.
“Oka nisam sklopila te noći, nisam mogla dočekati jutro da odem tamo. Pitala sam ih da li bi mogli da me pogledaju u oči da je umro, a prodavač je rekao: “Vjerojatno ne”. Rekli su mi i da ne znaju što je dijabetes te što bi bilo da svaki dan netko traži nešto, a ja sam im na to odgovorila da ne moraju da znaju što je dijabetes da bi bili ljudi. Pa, ne dolazi, valjda, svaki dan neko dijete i moli za bananicu da bi ostalo živo?!” kaže Marija.
Organizirali su istragu
Kompanija “Podunavlje” a. d. je, na svojim službenim stranicama “izrazila duboko žaljenje i zabrinutost povodom nemilog događaja” te je organizirala internu istragu.
“Naša dužnost je da kažemo da su prvi rezultati pokazali da između našeg zaposlenog i dječaka nije bilo fizičkog kontakta, kako je prvobitno objavljeno. Također, zaposleni trgovci nisu bili upoznati da je ispred samog maloprodajnog objekta dječak kojem je na bilo koji način, zbog zdravstvenog stanja, trebala pomoć.”