Sve to zbog apsurdne odluke lokalnih vlasti!
Jutro pola 6. Danijel sprema knjige i kreće u školu u devet kilometara udaljenu Požegu. Pješice. Šumski put, blatne tenisice i prijeđeni kilometri njegova su svakodnevica. Ovaj 15-godišnjak iz sela Laze Ćosine svakoga dana do škole i natrag prijeđe 18 kilometara.
“Kad sam prva smjena, krećem u pol 6, a vraćam se sad u dva sata, pola 3. A popodne? Krećem u pola 12 i dođem u 8 sati kući”, kaže nam Danijel.
U jednom smjeru treba mu sat i pol, no nikad nije zakasnio u školu!
“Najgore mi je ići kuć zato što je uzbrdo, u školu bih brže došao zato što je nizbrdo. Kad idem kući po mraku onda nekad bude zečeva, lisica…”, opisuje ovaj marljivi učenik.
No ovaj se skromni dječak ne žali. Kaže, do škole se taman razbudi, a pješačenje mu dođe kao hobi.
Kaže da ga nije strah jer je šumom toliko puta prošao da je već dobro poznaje. Uz knjige na leđima nosi i teret lokalnih vlasti. Naime, kroz njegovo selo školski autobus prolazi, ali, apsurdno, vozi samo osnovnoškolce.
“Prije je bio bus koji je vozio i srednjoškolce do Antuna Kanižića i djeca su otišla od Antuna Kanižića, gore opet pješke i tu se vratila i navečer ih dovezli kući u 7”, kaže Danijelova majka Nevenka.
No promijenio se autoprijevoznik kojemu se ne isplati, kažu, voziti tek dvoje djece u selu, koji još k tome idu u različite smjene. Tu su liniju za srednjoškolce ukinuli prošle godine, pa Danijel i njegova dvije godine starija sestra idu pješice.
Roditelji žive od poljoprivrede, pa si ne mogu priuštiti da njega i sestru svakoga dana voze u školu. Otkada odu pa dok se ne vrate, mama Nevenka nije na miru.
“Muški nekako, ne boje se, kćer Barbara, znate kako je. Eto vidjeli ste, koliko ima pješke. To je dobro kad je sunčano vrijeme. Što mislite kako je po ovakvoj kiši i nevremenu? To nije samo on, ima i na onim Lazama, isto ima djece koja idu u srednju školu i koja će ići”, poručuje Nevenka Dograjić.
Danijel i sestra su suprotna smjena, pa ne prave jedan drugome društvo na putu. Vrijeme krati surfanjem na mobitelu, a pješačenje mu nikada nije isprika.
“Pa stignem sve, onako, solidno. I stignem napisat zadaću”, tvrdi Danijel.
Pa čak i pomoći roditeljima. Ni sav prijeđeni put nije toliko naporan da bi ga u tome spriječio kada se vrati iz škole.
Ivana Draganić/Željka Felbar