Do sada je Katar priznavao samo tri poginula radnika svih godina pripreme. Niz zemalja i organizacija ga, međutim, optužuje za najmanje 6500 poginulih
Nakon godina optužbi iz većeg dijela svijeta o masovnom pogibanju i katastrofalnim uvjetima rada i života stranih radnika na gradilištima za Svjetsko prvenstvo u nogometu 2022. u Katru, generalni tajnik Organizacijskog odbora SP-a priznao je masovnost pogibanja radnika.
“Procjene su oko 400, između 400 i 500. Nemam točne brojke”, kazao je Hassan al-Thawadi, šef organizacijskog odbora u razgovoru za britanski Talk TV, što su prenijeli APA i DPA.
Voditelj Piers Morgan otvoreno je pitao al-Thawadija za “stvaran broj” stranih radnika koji su izgubili život na građevinskim radovima u Katru otkako su se počeli graditi stadioni i ostala infrastruktura. Uslijedio je odgovor koji je još uvijek tek manji dio onoga za što zapadni mediji, niz zemalja iz cijelog svijeta i organizacije za ljudska prava godinama optužuju Katar da je stvaran broj.
Najnovija brojka koja se spominje ona je do koje je još u veljači 2021. došao britanski Guardian, istražujući sudbine radnika koji su dolazili iz jugoistočne Azije. Tada je bila riječ o “najmanje” 6500 ljudi iz Indije, Pakistana, Nepala, Bangladeša i Šri Lanke.
Guardian je išao tragom podataka o prijavljenim poginulima iz tih zemalja, ne iz Katara koji je do praktično sada ustrajao na samo tri smrtna slučaja. Da stvar bude gora, tih najmanje 6500 poginulih radnika iz navedenih samo pet zemalja odnosi se na razdoblje od 2010. do 2020. godine.
Od tih 6500 poginulih ljudi, 5927 u Katar je na rad došlo iz Indije, Bangladeša, Nepala i Šri Lanke, a iz Pakistana još 824. Povrh toga, poznato je da su radnici u Katar na rad za potrebe SP-a 2022. dolazili još iz Kenije i Filipina, a u manjem broju i iz drugih siromašnijih zemalja.
Već u listopadu 2016. nizozemski sindikat FNV stao je iza izvjesnog radnika iz Bangladeša koji je nešto ranije preselio u Nizozemsku i u njegovo ime tužio FIFA-u zbog eksploatiranja koje je radnik pretrpio u Kataru.
U ljeto 2016. katarsko ministarstvo za razvoj planiranja i statistiku objavilo je rezultate popisa stanovništva u toj zemlji prema kojima je tada od 2,4 milijuna ljudi njih skoro 60 posto živjelo u radnim logorima.
Amnesty International i Svjetska organizacija rada, kao i mnogi drugi, optuživali Katar da 1,4 milijuna stranih radnika trpa u pretrpane sobičke kao smještaj, da im se oduzimaju pasoši, da im se ionako niske plaće nerijetko ne isplaćuju, da rade od jutra do mraka šest dana tjedno na direktnom suncu po ljetnim vrućinama u zemlji na Saudijskom poluotoku.
Riječ je bila o grozničavom tempu pripreme grandioznog SP-a kako bi sve bilo gotovo do jeseni 2022. O kakvom je tempu bila riječ pokazuje, primjerice, izjava ministra financija Katara Alija Shareefa Al-Emadija koji je u veljači 2017. objavio je da ta zaljevska monarhija na pripremu Svjetskog prvenstva u nogometu u to vrijeme trošila po pola milijarde dolara svakog tjedna.
“A to će se još i nastaviti sljedeće tri ili četiri godine kako bismo dostigli cilj da zemlja bude spremna za prvenstvo”, prenijele su agencije njegove riječi tada.
Gradili su se stadioni, ceste, željeznice, luke, novi aerodrom, bolnice, ceste, sve skupa, procjenjivalo se da će taj nogometni turnir koštati oko 200 milijardi dolara. Bila je riječ o takvoj rastrošnosti i frenetičnoj gradnji da je Katar, ultrabogata monarhija iznikla na moru nafte i trećim rezervama plina na svijetu, 2016. po prvi put u svojoj povijesti imala deficit.
Zapravo još u ožujku 2014. Međunarodna konfederacija sindikata optužila je Katar i za zakidanje na plaćama i za katastrofalno tretiranje radnika i za 1239 dokumentiranih pogibija radnika do kraja 2013. samo iz Indije i iz Nepala.
Vlasti emira Tamima bin Hamada Al Thanija godinama ništa od toga nisu priznavale. Prije godinu dana Amnesty International izašao je s dokazima da katarske vlasti za sve umrle i poginule radnike rutinski izdaju smrtovnice o “prirodnim uzrocima smrti” ili o srčanim udarima nejasnog uzroka.
Posljedice toga bile su brojne i redom su donosile samo novu bijedu obiteljima poginulih radnika. Obitelji s takvim dokumentom nisu imale pravnu osnovu tražiti odštetu, a ostajale su u pravilu bez najsnažnijih, najvitalnijih članova obitelji o čijem radu je ovisila obiteljska egzistencija.
Usto, Amnesty International došao je do podatka da se udio neutvrđenih uzroka smrti tih radnika u ukupnom broju kreće oko 70 posto, premda bi za zdravstveni sustav tako izdašno financiran i tako razvijen kao što je katarski, trebao biti u stanju nedvosmisleno objasniti uzroke čak 99 posto smrti, prenosi danas.hr.