“Dopustite nam da vam pomognemo da preživite”
Radim ovaj posao, svakoga dana, bez bolovanja, godišnjih odmora (kakve imaju zaposlenici javne uprave ili brodogradilišta, primjerice), bez slobodnih dana, uz tu i tamo koji vikend ili blagdan, punih 25 godina. Nema rubrike, ni teme koju u tih četvrt stoljeća, sada u svojoj 44. godini života nisam obrađivala. Nema ‘vrste’ ljudi koju nisam susretala i opet, nakon svega toga, uspijevam biti – zgađena.
Ne želim se pretvarati da sam neki zaljubljenik u ljudsku vrstu, za razliku od moje majke koja je za ljude ginula na svim poljima i ludo vjerovala u njihovu dobrotu i nadala se kako će se uvijek promijeniti – na bolje. I ona je bila novinarka. Znam da mi to nije vrlina. Možda je to samo obrambeni mehanizam jer sam i ja za ljude neposredno ili posredno, za svog života, činila čuda. I to mahom za one koji za mene malim prstom ne bi pomaknuli. Dapače, utopili bi me u bićerinu vode da im se pruži prilika, da pokažem slabost, piše novinarka Irena Dragičević za platformu Doktore, hitno.
No, nije me ni briga. Nikada, ništa, ni od koga očekivala nisam, barem ne dobro. Nažalost, sve vas jasno vidim.
I tako, bez obzira na tu ‘moć’ jasnog rasuđivanja i dalje mogu biti – zgađena ljudima.
Ovaj užas, za kojeg se toplo nadam da neće eskalirati (iako se svi trude da eskalira), samo je u svima koji mi inače izazivaju ‘mučninicu’, dodatno podignuo talog. Na površinu su isplivali svi falši ljudi: humanitarci, bogobojazni vjernici koji kupuju mjesto u svakojakim ‘rajevima’ na nebu i na zemlji, falši liječnici, direktori, novinari, varioci, vatrogasci, policajci, soboslikari, IT stručnjaci…
Mržnja prema onima koji nisu dijelom njihova ‘jata’ može se nožem rezati. U njihovoj blizini zrak je druge boje, ali i drugačijeg mirisa.
A ta netrpeljivost posebno je izražena prema ženama i to prema ženama koje mukotrpno i predano rade svoj posao, uvijek za jako smiješne plaće i radnička prava.
Iako, barem se nadam, uspijevam izgledati i ponašati se ženstveno, jer je to moj osobni izbor, nikada o sebi nisam razmišljala kao o –ženi. Ili o muškarcima kao muškarcima. Ne želim da ovo shvatite kao feministički manifest. Za mene su ljudi – ljudi. Ja sam čovjek. Neponovljiva jedinka u svemiru kojeg poznajemo i ne dopuštam nikome da me ugrožava, ni na koji način, posebno ne tako da me onemogućava da zaradim za svoj kruh.
A upravo ta kategorija žena – radnica, najugroženija je u našem društvu. Kako je tomu tako svjedočimo svakodnevno. A danas dva puta u 15 minuta na jednoj mikrolokaciji brutalno su, fizički napadnute dvije, rekla bih, krhke (fizički) žene. Radnice, a jedna od njih je i majka. Upravo te koje ne idu na bolovanja i višetjedne godišnje odmore i ne plove jahtama po Mediteranu.
Kroz prizmu tih napada razotkriva se sav glib ovog društva, njegovih pojedinaca koji se žele dokazati i steći društveni status kroz prizmu vjernika (na najveći katolički blagdan), kroz prizmu kolega, kroz prizmu sugrađana, sunarodnjaka, sustanara i kroz sve ostale dimenzije čovjeka kakvog ga je, barem po Bibliji, na koju se svi ovi ranije navedeni pozivaju, i sam Bog predvidio.
Što u glavi čovjeka mora biti kada je spreman drugom ljudskom biću u vrata visoka pet metara i teška dvije tone ugnječiti ruku i to ruku u kojoj nije bio ni mač, ni puška, nego mobitel?! Alat za preživljavanje. Isti alat kojeg ti koji su ruku gnječili masivnim crkvenim vratima, zloupotrebljavaju kako bi prekršili sve to zbog čega su se iza tih vrata danas okupili.
Odakle potreba tako brutalno i krvoločno zaštiti osobu koja se u ime institucije predstavlja za nešto čemu nije ni do gležnja? Nešto što bi trebalo biti svjetlo na kraju ovog mračnog tunela, nešto što bi trebalo ulijevati nadu i širiti toleranciju prema onima koji samo rade svoj posao i nikoga ničim ne ugrožavaju. A to je vjera, pa zvala se ona katolička ili bilo kako drugačije.
Što je u glavi osobe koja se automobilom zaustavi 5 centimetara od žene visoke 1,50 centimetara i šakom joj u lice nabije kameru, pritom je zasipajući salvom najgadljivijih riječi?
Od koga su i što danas ti ljudi branili? Zar vi stvarno mislite da je kolegicama danas pred crkvom ili kolegici prije par dana pred domom iz kojeg su izvlačili umiruće 90-godišnjake bila želja i ugoda raditi taj posao? Zar mislite da tim ženama ne bi bilo ljepše da nedjeljno, Uskrsno jutro provedu sa svojim obiteljima blagujući šunkice i jaja? Zar vi stvarno mislite da se mi, novinari hranimo vašim gadostima i da volimo kad nas vrijeđate, omalovažavate i u konačnici onemogućavate da zaradimo za svoj kruh? Da volimo kad nas tučete, gađate, gnječite…?
Izađite malo iz svoje zadrte sebičnosti i shvatite da mi ovaj posao radimo zbog svih vas. Mi ga jesmo izabrali. Težak je i ne kukamo. Plaćeni smo za njega. Samo vam želimo zorno pokazati da nas ne možete udarati i pljuvati jednako kako ne možete udarati i pljuvati ni trgovce, ni liječnike, ni varioce, ni župane, ni gradonačelnike, ni svećenike, ni – nikoga na svijetu ovom!
U svom ovom užasu novinari, kao i liječnici i trgovci, apotekari.. imaju radnu obvezu. Imaju radnu obvezu pomoći vama da preživite i da vas se, koliko god je moguće, što manje zarazi, iako nam nikome u tome ne pomažete. Dapače. Samo nam otežavate u toj svojoj sebičnoj zadrtosti koja će nas svih doći glave.
Samo ne znam hoćete li se stići, prije nego što vam ugrade cijev u grlo – ispovjediti.
Irena Dragičević