Velike su tek centimetar ili dva, prozirne su i stigle su strujama iz Venecije. Nadaju se da ih ima puno više u moru i da daje tračak nade za ovog školjkaša
“Istina je, na vrećama od krumpira uspjeli smo uhvatiti 15 živih jedinki periski! Male su, veličine od svega centimetar ili dva i već smo ih prebacili u Aquarium u Pulu, naš svojevrsni inkubator za periske. Nadamo se da ćemo ih uspjeti uzgojiti i vratiti u more. Ovo je zaista senzacionalno jer nam daje nadu da će se periske vratiti i ponovno nastaniti Jadran”, govori nam to biolog Sandro Dujmović, viši stručni savjetnik za zaštitu prirode Nacionalnog parka Brijuni.
Uzbuđenje ne skriva, kaže, ovo daje veliku nadu da još nismo “gotovi” s pričom o periskama, koje su već skoro otpisane i smatraju se na rubu izmumiranja. Ovaj endemski školjkaš, koji je živio isključivo u Sredozemlju pa tako i u našem Jadranu, doživio je pomor koji se počeo pratiti još od 2016.
Prvo su ugibale velike kolonije u španjolskom moru, da bi se val pomora širio Sredozemljem sve do Jadrana. Mediji su donosili šokantne fotografije polja uginulih periski, sve je vodilo k tome da je ovaj školjkaš zauvijek izgubljen.
Sad je došao tračak nade. Već neko vrijeme građani dojavljuju da su vidjeli jednu, dvije ili više periski žive, postavljeni su i mamci za mlađe periske pa se svako toliko uplete koja živa. Ovakav ulov na Brijunima, ravan je senzaciji. Doznajmo i odakle su ove “bebe”.
“Doplutale su do Brijuna iz Venecije, tamo postoji veći broj živih jedinki, a ako smo ih kod nas uhvatili 15, to znači da ih je u moru puno više i to daje nadu da će se periske vratiti u sjeverni Jadran, možda krene obnavljanje periski u čitavom Sredozemlju”, govori nam Dujmović.
Onih nekoliko odraslih periski koje su našli u našem Jadranu, čak su zaštićene kavezima. Dvije su takve kraj Zadra, jedna kraj Poreča, no ponekad ni kavez ne može pomoći. Tako je bilo sa slučajemu Medulinu, kad su stručnjaci došli obići kavez s periskom, školja je bila mrtva.
No još uvijek nisu sigurni što je uzrokovalo pomoru. Sumnjalo se na parazita, ali i druge organizme, no ne bi svaki put našli nametnike u mrtvim školjkama.
“Zato mislimo da je do pomora došlo zbog kombinacije više faktora. Imamo porast temperature mora, povećanje zagađenja i to su teški uvjeti za preživljavanje. Kad na to dođe i parazit, periska možda više nema snage i ugiba”, kaže Dujmović.
Otpornije u lukama
No zanimljivo je kako je veći broj živih periski nađeno na neobičnim mjestima – u lukama. “Tamo je povećano zagađenje i salinitet je povećan ili smanjen te su to stresni uvjeti za život, a periske bi bile žive. To znači da su razvile veću otpornost pa su preživjele”, pojašnjava naš sugovornik. To je možda i razlog zašto je nekoliko jedinki periski živo i u laguni Venecije, koja i na prvu ne zvuči kao najčišće more. Dujmović vjeruje da su brijunske bebe strujama došle upravo iz Venecije.
Govori, kad je pomor krenuo, nadali su se da neće stići do sjevernog Jadrana jer je more tu hladnije, ali i njih je zahvatila ista sudbina kao školjkaša na Elafitima kod Dubrovnika gdje je toplije more.
Dujmović primjećuje još nešto – svi se, naravno, veselimo kad vidimo da se u Jadran vraća i sredozemna medvjedica, kad vidimo delfine i kornjače, ali ističe da je more puno više od toga, da je to beskrajna lepeza života koja se ne vidi na prvu.
“Neki dan prilikom zarona vidjeli smo puno uginulih spužvi, oštećenih i uginulih koralja. Toga je jako puno. Ti se organizmi ne mogu pomaknuti, pobjeći od pretople temperature, pa ugibaju. Jednostavno ih više nema ili ih ima sve manje”, govori nam.
Ali dolaze drugi organizmi…
Više i nije neka vijest da se u Jadranu sve češće love organizmi koji nikad nisu bili u našem moru. Dujmović ističe lion fish ili ribu lava znanu i kao riba pauna. Invazivna riba porijeklom je iz indo-pacifičke regije i tropska je vrsta, a lani ju je u moru kod Komiže snimio naš podvodni fotograf Damir Zurub.
Tropsko u Jadranu
“Ni riba strijelka nije bila poznata u Jadranu, a sad je imamo u velikom broju. Pravo je čudo i plavi rak za kojeg nismo znali što je to. Balastnim vodama stigao je do nas i rebraš”, otkriva Dujmović o svim živim stvorovima koji se polako naseljuju u naše more.
Za rebraša kaže da liči meduzi i da je to organizam koji jako loše pliva. On je stigao s balastnim vodama koje ispuštaju brodovi koji plove i dalekim morima. Naš sugovornik kaže da je upravo zbog rebraša ribarstvo u Crnom moru “kolabiralo”.
“Iako izgleda nespretna i ne može plivati, on pojede sve ličinke na koje naiđe. U sjevernom Jadranu sve je puno rebraša koji se hrani jajašcima srdela i inćuna. Pa se pitamo što se događa s malom plavom ribom u Jadranu, a rebraša ima na tonu u našem moru. Zamislite koliko on jede!”, govori nam.
Nabrajajući sve nedaće našeg Jadrana, od prekomjernog izlova, klimatskih promjena, povećane temperature mora, novih bića koja su stigla iz daleka, postaje jasnije zašto je i periska skoro nestala.
Nekad je radili na rižoto
No koliko je ona važna za naše more, pitamo.
“Taj je školjkaš živio samo u Sredozemnom moru i zato je endemičan, naraste do preko metra. Naši otočani pričaju da su nekad perisku vadili jednom ili dva puta na godinu pa spremali rižoto, ona je bila i hrana. No danas je zaštićena, ne smije se vaditi ni ljuštura. Ako zaista ovaj školjkaš nestane u moru, ništa se dramatično neće dogoditi. Ali periska pridonosi biološkoj raznolikosti, hrani se filtriranjem mora i iz mora uzima nutrijente, tako ga i pročišćava. Raste na pjeskovitom dnu pa ga onda i stabilizira. Obično se nalazila u livadama posidonije ili neke druge cvjetnice”, otkriva Dujmović.
Ranije je po uvalama bilo i po 100 ili 200 jedinki periski, ovaj biolog se prisjeća da je jednom more u Medulinu nakon nevremena izbacilo nekoliko stotina, možda i tisuća periski odjednom.
“A kad uginu, ne treba je vaditi jer i ljuštura ima svoju smisao. Ona s vremenom propada, oslobodit će neke tvari, smrviti se i biti podloga za nove organizme. Kad ronimo, vidimo da se na ljušturi mrtvih periski hvataju drugi organizmi jer ljuštura postaje za njih mali greben. Pa na periski rastu dagnje, kamenice, alge… Da bi se izvadila ljuštura i mrtve periske, za to treba dozvola. Mi na Brijunima dobili smo dozvolu za samo pet ljuštura radi edukacijske svrhe”, kaže Dujmović.
Je li onda nelegalno imati izloženu mrtvu perisku na zidu kakvog restorana? Naš sugovornik kaže da jest jer i kad turist vidi takvu školjku na zidu, može pomisliti da je u redu vaditi je iz mora.
Hvataju ih vrećama krumpira
No da se vratimo na našu priču u bebama periski s Brijuna. Dujmović otkriva da su ih uhvatili na kolektorima, a to su ništa drugo nego najčešće vreće krumpira. Ličinke periski prolaze kroz strukturu vreće i ponekad se “uhvate”. Lani su tako uhvatili oko njih 35, no nisu bile sve žive. Ovih 15 koje su uhvatili početkom prosinca, žive su i potvrđuje da je među stručnjacima zavladala skoro euforija.
Njihovih 15 “Brijunki” odmah su prebacili u Pulu u Aquarium koji je postao svojevrsni inkubator za ove školjke.
“Velike su oko centimetar ili dva, prozirne su i njima se pincetom baca hrana u vodu i nadamo se da će hranu filtrirati kroz vodu i da će male školjke rasti. Znate, ovo je toliko veliko za nas jer cijele godine radimo da bismo uhvatili ih 15! A kad ih i uhvatimo, učimo kako ih uzgajati i svaka uginula periska donese neko znanje što trebamo raditi. Hrvatska je sada uz Italiju i Španjolsku postala vodeća u istraživanju periski, a za naš model hvatanja malih školjaka zanimaju se i kolege iz drugih zemalja”, govori nam.
I na kraju naš sugovornik moli da napišemo veliko hvala.
“Građanima, ljudima, medijima, koji pomažu dojaviti gdje su možda vidjeli živu perisku. Polovica dojava ipak nisu periske nego neke druge školjke, često nisu ni žive, ali svaka dojava nam je važna jer mi biolozi ne možemo raditi 24sata na dan i biti na svim mjestima. Svaka informacija zlata nam vrijedi i zato veliko hvala ljudima koji nam dojavljuju ako nešto vide”, govori Dujmović za danas.hr.