Trideset godina od vukovarske tragedije i dvadesetipet godina od mirne reintegracije Vukovara, u nekim usijanim glavama rat još uvijek traje
Piše: Neven Šantić
Ne bi to bio problem da je riječ o izoliranim pojedincima i da se taj rat vodi samo u njihovim glavama, za takve naime postoje institucije za liječenje, ali njihovom dugogodišnjom verbalnom agresijom kontaminirano je čitavo društvo.
Ivan Penava i Stipo Mlinarić, trenutno su najizloženiji “ratnici” koji vlastitu (osobnu i unutarstranačku) privatizaciju Vukovara i vukovarskih žrtava prikazuju kao najveće moguće domoljublje.
Prateći njihovo djelovanje kao članova Domovinskog pokreta, čovjek više nije načistu jesu li toliko zločesti i pokvareni da zbog političkih poena govore ono za što znaju da nije istina, ili su naprosto glupi pa trabunjaju svekoješta što su čuli od drugih ne bi li se svidjeli svjetini.
Oni će zabraniti, oni neće dopustiti, oni će prvi stati na crtu…
Oni će zabraniti, oni neće dopustiti, oni će prvi stati na crtu… i sve u tom stilu, kao da je Vukovar samo njihov grad i kao da su žrtve vukovarske tragedije zaslužile još jedno postumno ponižavanje ovih samozvanih “boraca u njihovo ime”.
Pijetet prije svega traži skrušenost i skromnost, nadasve iskrenost u solidariziranju sa žrtvama, a Penava, Mlinarić i njihovi zagovornici su sve samo ne to. Oni su sušta suprotnost tome – bučni, neskromni i lažni domoljubi koji, besramno licitirajući s vukovarskih žrtvama bez kraja i konca, nemaju pojma što pijetet prema žrtvama znači i kako se iskazuje.
Andrej Plenković ima dva problema. Prvi je vezan za izbornu utakmicu koja nas čeka sljedeće godine. Istina je, premijer s pravom upire u pravcu Domovinskog pokreta i njihovih krajnjih ciljeva novim izazivanjem drame oko Dana sjećanja, borbe za šaku glasova više, ali je istina i to da je Penava dijete HDZ-a kao i mnogi drugi “domovinaši” te njihovo biračko tijelo. Valja to prebroditi bez gubitaka.
Prijetnje Penave i Mlinarića stavljaju u kušnju državu
S druge strane, prijetnje Penave i Mlinarića stavljaju u kušnju državu. Tu više nije riječ samo o tome hoće li biti jedna ili dvije kolone, koga će se u Vukovaru “pripustiti” a koga neće, hoće li Milorad Pupovac moći položiti vijenac na Ovčaru i baciti jedan u Dunav, hoće li “gazda” događaja biti Penava ili Plenković, već se naprosto nameće jedno pitanje – je li država u stanju uredovati u jednom svom dijelu ili u Vukovaru vrijede neki drugi zakoni i pravila?
Ako, naime, Penava ustraje u svojim, sve samo ne pijetetom prožetim nakanama, a država ustukne, to je poraz za nju. Moguće i naputak za buduće političke avanturiste, znak da bilo tko, umotan u državnu zastavu, u bilo kojem kutku zemlje može inicirati bilo kakvu pobunu bez posljedica. Ako, pak država ne bude željela ustuknuti, za svoje dobro i dobro pravnog poretka, Plenković, Božinović i Medved moraju dobro razmisliti kako to učiniti bez izazivanja sukoba.
Žrtve rata opet ostaju u sjeni
Nažalost, u svemu ovome političkom cirkusu žrtve rata opet ostaju u sjeni, da ne kažemo zanemarene i ponižene. Upravo one žrtve kojima je i posvećen 18. studeni.
U doba opsade i pada Vukovara izvještavao sam iz Šibenika, koji je i sam jedno vrijeme bio pod opsadom i čestom metom bombardiranja. Sjećam se s koliko emocija su ljudi koji su i sami bili bombardirani pratiti radio izvještaje Siniše Glavaševića i simpatizirali s Vukovarcima, te patili kad je grad pao. U tom trenutku vjerujem da nije bilo nikoga koji bi u cijeloj Hrvatskoj i pomislio da će, tridesetidvije godine poslije, u sjećanju na vukovarsku tragediju važnije od odavanja dužne počasti žrtavma biti političko nadigravanje i samozvano domoljublje.
Ljudi koji žive u prošlosti i od prošlosti stalno nas vuku nazad.
Ima li izlaza iz tog kruga?